Bio jedan dvanaesti brat, kojemu je desna ruka ostala labudovo krilo.

         Ili: bio jedan dvanaesti labud, koji je cijelim bićem postao čovjek, kraljević - osim desnim krilom.

         I bila jedna jedina sestra, koja je obavila savršen, žrtven posao pletenja svih dvanaest košulja, osim desnoga rukava dvanaeste košulje. Ostao je nedopleten - ostalo je krilo labudovo.

 

         Zašto je tako bilo? Zašto taj izmak iz savršenstva?

         Savršenstvo ima svoje tajne, nepročitane objave, koje se mogu imenovati kao nedovršenost, nesmisao, slučaj, zabuna... Mi, priča, odlučili smo se za zagonetku. Kazivanje o labudovu krilu bavi se zagonetkom savršenstva. Ona, zagonetka, možda i nema odgonetke - ali odgonetka nije naš cilj. Mi osjećamo da je ljepota, tajanstvo, čudnost same zagonetke, nama i predovoljna.

 

         Dakle, kraljevićevo je labud-krilo često noću sanjalo da leti visoko, po crti jug-sjever. Sanjalo je nježan dodir oblaka, kaplje mjesečine, krik letača predvodnika, sjetan, divlji, kao cvijet tundre. Labudovo je krilo bilo nesretno na javi, na zemlji, na tijelu čovjeka.

         A oslobođeni je kraljević bio sretan, danima je stajao pred velikim ogledalom da bi uživao u tomu što je (opet) čovjek, a ne ptica. Svoju desnu, neoslobođenu ruku, svoje labudovo krilo prekrivao je svilom i zlatovezom, i nije se rukovao desnom, nego vazda lijevom. I nije pisao, nije se brijao, nije se mačevao, desnom.

         Ostalih jedanaest kraljevića razmiliše se carstvom, puni slatke, pitke, ljudske zahvalnosti. Uživali su u svojemu čovjekoličju, svima su pripovijedali kako je divno biti čovjek. Naime, čovjekoliki čovjek. I kako je teško biti čovjek, zatočen u nekomu drugom liku, kakav je, primjerice, zmijski, žablji, ili ptičji. Pa makar ta ptica bila labud - jer čovjek i u labudu pati, znajući da labudom nikada neće moći iskazati i ostvariti svoju čovječnost.

         Jedanaestoro braće samo je dvaput godišnje ispadalo iz svoje vedrine: to je bilo s jeseni i s proljeća, u vrijeme kad su jata labudova prelijetala carstvo, u seobi na jug, ili put sjevera. Tada su se braća zavlačila pod krevete, na prozore su se spuštali teški zastori, zakračunavala se vrata, spuštale se prijevornice. Jedanaestoro je drhtalo u mraku. Neki su udarali glavom o pod i cvilili. I sve bi prošlo poslije dan, dva, kao da nikada nije ni bilo.

         Sestra Eliza tiho je prolazila pokraj svoje braće. Bez riječi je promatrala njihov smijeh, njihove igre, putovanja. Carstvo je bilo njihov blistavi razgovor. Ali ona se nikada nije priključivala slavlju. Kao da je iznutra još uvijek plela dvanaest koprivnih košulja. A možda je patila zbog desnoga rukava dvanaeste košulje. 

         Dvanaesti je kraljević bio, eto, obilježen svojim krilom. Kad se radovao s ostalima, nikada se nije mogao tako radovati kao oni. Kad se jelo, pilo, nazdravljalo, kolo plesalo, konja jahalo, ljubav vodilo, nikada to nije mogao poput njih, do dna, i s punom muškom snagom. Uvijek ga je smetalo to labuđe krilo, ta njegova neoslobođena desnica. A bio je, inače, licem najljepši i srcem najbolji među braćom.

         U početku su svi hodali na prstima oko njega, govorili šaptom, i postupali obzirno, kao da se radi o unesrećenu ili bolesnu čovjeku; no poslije je govor postajao sve glasniji, sve nestrpljiviji, sve skloniji grubim šalama. Dvanaesti se kraljević sve više povlačio u samoću. Pričao je sa svojim ogledalom. Onih jedanaest se s vremenom poženiše, s vremenom izrodiše čopore djece, oćelaviše, zadobiše bore, lišajeve, čireve, očne mrene, žuljeve, šuljeve, i kostobolje. Najmlađi brat vazda je ostajao mlad. Nijedna bora nije taknula njegovo lice, glas mu je i dalje vrludao između zvona i harfe, kosa ga, svilenica, ni jednom vlasi nije napustila. No što se tiče ženidbe, baš nijedna kraljevna, ni trgovačka kći, čak ni seljanka, ne htjede podijeliti s njim postelju. Sve su se plašile one njegove desne strane. Šaputalo se da to nije labud-krilo, već veliki, u zlatovez zamotan škorpion.

         Očajan, što ga sve više smatraju smetnjom, i sve više nakazom, što na dvoru sve teče kriju kako njegov nedostatak, tako i vlastitu nelagodu, kraljević stade zazirati od društva ljudi. Sve je rjeđe izlazio iz sobe u blagovaonicu, iz blagovaonice u sobu za susrete, iz sobe za susrete u dvorište i vrt. A ulica ga gotovo i nije više viđala. To se stanje još pogoršalo, otkako su stasali njegovi nećaci; oni su ga zavjerenički složno zadirkivali, nasrćući mu na rukav iz zasjede, dok su oni vještiji znali iščupati i pokoji trofej - labuđe pero.

         U svojoj sobi, kraljević je sve češće posuvraćao skupocjeni rukav otkrivajući labuđe krilo; tada bi ga dugo promatrao kao neku svoju gubu, kao nešto strano, sramotno, i odbojno. Tako meko i sjajno, a tako mrski uzrok njegove nesreće!   Istovremeno se doimalo tajanstveno, i čak privlačivo.

         S proljeća i s jeseni, u vrijeme preleta labudova, događalo se nešto posve, posve neočekivano. Kraljević bi noću izlazio na široko polje, odijelo bi s njega spadalo samo, iz kože mu je izrastalo snježnobijelo perje, progovorio bi labuđim glasom i jezikom, i letio, letio, da nikada više ne sleti.

         I sve bi prošlo poslije dan, dva, kao da nikada nije ni bilo.

 

         Jednoga dana, u krčmi predgrađa, podigla se graja.

         “On i nije sin našega kralja!” uzviknuo je poslije petoga piva kraljevski konjušar, lupivši šakom po uglačanoj dasci točionice. Ona se rascijepi. Svi se osupnuše, ušutješe, zagledaše se u rascjepinu. Potom se stadoše smijuljiti, gurkati se nogama ispod stola, laktovima po stolu. Nitko ne prousti ni bijele. No nije bilo nikoga komu taj povik i taj rascjep nije prijao.

         Prođe pola sata; za kraljevskoga pekara, sedam čaša.

         “Svi smo mi više kraljevi sinovi, nego on!” uzviknu taj.

         Onda se krčmom prolomi cika i skika:

         “Zar je netko od nas bogalj? Krije li neki svoj manjak? Je li netko od nas nakaza? Sakat? Pa da nema pravo podignuti glas? Hej, zna se što znači muška desnica! Takvi odstupi od prirodnoga zakona donose nesreću! Baš kao tele s dvije glave! Ili kobila bez repa!”

         Povici su se upijali u kreč i pijesak, i kad sva pijana usta zamriješe. Upijali su se u šum trske, u kriještanje svrake. Zamalo, i postadoše čujni na proplancima, na drumovima, u mlinovima, u seoskim kućama.

         Sestra jedinica hodala je sve zamišljenija.

        

         Nedugo potom, kraljević-labud zaključa se u svoju sobu, uze mač, i stade mu opipavati oštricu. Bila je britka i nemilosna. Onda se uspravi pred ogledalom, nakan odsjeći svoj desni nečovjekoliki sram. Ali umjesto da odsiječe taj labudni dio, lijeva mu ruka podiže mač i svjesno, promišljeno, gotovo sporo, zarine ga u ljudsko srce. Čuo se slabašan krik, sjetan i divlji, kao cvijet u tundri.

         Uvečer su našli truplo. Oko njega je lepršalo labudovo krilo. Na upad ukućana zastalo je, sagnulo se nad lice dvanaestoga, poljubilo ga svojim snježnobijelim dodirom, i potom izletjelo kroz otvorena vrata. Vani je bila jesen.

         Krilo se vinulo nebu nad oblake, da više nikada ne sleti.

 

 

         Lov na labudove zabava je beskrilaca, ali labudova je uvijek posljednja.