Što  se dešava sa čovjekom kad se nađe u bezizlaznoj situaciji, kad treba postati dio stampeda da bi se izborio za život, za obrok hrane, kao što se to događa u uvjetima rata i prirodnih katastrofa...

    Koje se to osobine aktiviraju u ljudima koji postaju sudionici gomile na javnim mjestima- pri podjeli besplatnih stvari, poput promotivnih materijala, ili čak i vrednijih predmeta, koji se dijele u marketinške svrhe....

    Da li uzrečica "Samo najjači opstaju" zaista prožima srž - bitak svakog čovjeka na tako snažan način da ga beskompromisno ocrtava i označava...

    Kako odrasti u tom smislu, kako se uzdići iznad te (primitivne?) dogme i postati svjesno, altruistično biće u punom smislu, ne samo u teoriji? Je li to uopće moguće?

  A onda s druge strane, da li pametniji (svjesniji)zaista uvijek treba popustiti?Maknuti se, distancirati od svijeta?

    Je li doista najbolje otići živjeti u pećinu, poput indijskih jogija, i živjeti na prani bez hrane i vode...Je li to istinska svrha i smisao života?(znam, znam-svatko sam bira svoju svrhu života!, ali ne moguće je ne primjetiti te razne svrhe koje su drugačije od naše i koje možda ponekad poželimo za sebe, a već smo "zapeli" u nekoj drugoj svrhi ili više njih)

    Jednom sam negdje pročitala da čovjek ostvaruje sebe samo kao dio zajednice-društva, i proživljava svoju puninu i svrhu tek kad postane odraz u očima svoje zajednice-jer od zajednice i društva odvojeni su i mogu opstati samo dvije kategorije-bogovi i zvijeri.....

A onda opet tamo neki govore da smo svi mi bogovi...a neki  drugi tvrde da smo svi mi zvijeri-rođeni u grijehu i živimo zato da okajemo i isperemo vlastite grijehe, ili barem grijehe naših predaka... 

   Osjećate li se vi ponekad kao bog?ili kao zvijer?Osjećate li da u vama žive neki entiteti koji svako toliko izrone na površinu i zapanje vas snagom svoje dobrote, ili pak snagom svoje prijetvornosti, sivila i sebičnosti?

Anđeli, Bogovi, demoni...jesu li to tek fantazmagorične projekcije ljudskog postojanja?hm....