Nošen vjetrom planinskih vrhova glas tvoj dopire do mene. S krila ptica lutalica promatraš i primjećuješ me. Ne zboriš. Mudrost je sva u snazi tvojih misli. Prepuštaš riječi šumu borova. Pjesmu slapu rajskom.

Usred kapljičaste sumaglice listovi života pružaju se u visine. Streme vrhuncu. Sudbi tajanstvenoj. I sve je tako kristalno jasno. Čisto i svježe. Netaknuto.

Udišem zrak, izdišem snagu. Upijam sunce. Uranjam u sedefasti sjaj oka nebeskog. Onog koji uvijek sve zna. Onog koji uvijek sve razumije.

Nošen vjetrom planinskih vrhova glas tvoj dopire do mene. Ne zboriš.

Šutimo... šutimo zajedno. Tišinu osjećamo.