Gledam te kako snivaš, milo moje.

San, na platnu od vjetra satkanu,

sjenama običava oslikati lijepi lik.

Nad tjelešcem tvojim okupljaju se,

plešući tako svoj krabuljni ples;

znaj, milo, snovi te štite od stvarnosti,

o stvarnosti ti šapuću,

govore jezikom slikara,

umjetnika.

Sve što ti san ima reći važno je,

a nikada ti se neće obratiti riječima.

Zato nemoj zamjeriti meni,

majci svojoj,

što ponekad te neću razumjeti,

što neću sanjati tvoje snove,

što ćeš mi ih tek pričati –

pričati sliku svoje slike,

privid privida.

Ja ću te slušati s iskrenom radošću,

u naručju dok mi sjediš

dok ti mirlišem kosu

dok snovima rasteš.