Ponekad pomislim da bi mi život tekao posve drukčije da nije mojih kućnih ljubimaca. Kad o tome pitanju razmišlja pesimist u meni – ne bih imala ni jednog jedinog kućnog ljubimca. Bila bih, kao nekad, slobodna poput ptice. „Kud glavinom tud repinom“ – rekla bi mi moja mama. „Spremiš kofer i putuješ kamo god poželiš.“

Taj mi pesimist u takvim trenucima začas nabroji sve negativne strane držanja ljubimaca: skupa prehrana, čišćenje, pranje, timarenje… skupe veterinarske usluge, moralne dileme oko sterilizacije, muke s neželjenim mačićima i kučićima, vrijeme i novac utrošeni na obuku pasa… stalna briga o tomu hoće li napraviti neku štetu dok me nema kod kuće… kopanje grobova, sahrane, žalovanje… Ukratko velike, velike obaveze. Pesimist vidi samo OBAVEZU.

A onda se optimist probije na površinu svijesti.  On bi da spasim magarčića s Kornata i dovedem ga u vrt da „kosi“ travu umjesto motorne kosilice. On bi da konačno uzmem ona dva mlada pauna – mužjaka i ženku – koje sam gotovo ugovorila. On bi da preuzmem desetak gladnih koki nesilica iz „Poljoopskrbe“ pod stečajem. „Bit će organskih jaja „ – šapuće mi. On bi da spasim ponekog psa i poneku mačku iz azila.  On bi vrt i kuću pretvorio u pravu pravcatu Nojevu arku. Optimist vidi samo RADOST.

Jer, životinje i jesu radost i ures ovoga svijeta. Međutim, ne treba ih posjedovati nego s njima – zato što su one naša braća i sestre drukčijeg oblika, potreba i osjećaja – ravnopravno dijeliti ovaj planet. Kako je to lako reći, a teško ostvariti! 

U toj vječnoj dilemi, prekidam s pisanjem na ovom mjestu; nemam više vremena. Moram nahraniti pse i mačku juhom od telećih kostiju i kuhanim tijestom. Siroto tele…I eto nove dileme, jesti ili ne jesti meso? Kad bismo samo svi na ovom planetu mogli živjeti od Sunca! A onda se prisjetim one šamanske „Život jede život da bi preživio.“ I upute – čini mi se - šamana Don Huana svome učeniku: „Želiš li biti pravi šaman, moraš naučiti ubijati onda kada je to neophodno potrebno.“ 

A onda, pesimist kaže:“Ovaj svijet je užasan i okrutan.“ A zatim se javi optimist: „Ovaj svijet je kruha i igara.“ Jurim isprati posude, raspodijeliti hranu i „servirati“ je mojoj menadžeriji da ne umre od gladi. Zatim idemo u šumu; psi će veselo trčkarati i slijediti tragove, dok će njihova gazdarica, a u biti njihov rob, brati samoniklo jestivo bilje i uživati u šumskim bojama i mirisima.

„I to je nešto!“ – zadnju ipak ima optimizam.