Teozofski kamp, Gozd Martuljek, Slovenija

Mjesto gdje se živi u skladu s prirodom  

 

 

 

Specijalno za "Astrovid" jedan dan u Gozd Martuljku u Sloveniji, omiljenom Teozofskom kampu Riječana

 

Sva dostignuća civilizacije tu ne znače ništa, jer tu se ljudi okupljaju svakog ljeta ne bi li obnovili vezu s prirodom, napunili svoje baterije i, eventualno, spoznali metafizičku stranu života. U jedinstvenom teozofskom kampu u ovom dijelu svijeta sastaju se već dvadeset i pet godina za redom Česi, Talijani, Mađari, Slovenci, Austrijanci i Hrvati, ne samo poklonici teozofije, nego života u skladu s prirodom uopće. Neobjašnjiva privlačna moć vatre pod golim nebom, već prve večeri među ljudima stvori zajedništvo koje u svakodnevnom životu previše često zaboravljamo. Budi ljubav, razumijevanje, toleranciju i osjećaj opće pripadnosti. Nikakve buke tu nema osim pjeva ptica i dječje graje, pogotovo kad u šumi nabasaju na borovnice, maline ili šumske jagode što ih je tu u izobilju. Odraslima ostaju samo ljekovite trave, od kojih se navečer, uz logorsku vatru, kuha čaj. Ono što djedovi, sinovi i unuci s jednakom pozornošću ovdje slušaju predavanja su o waldorfskoj pedagogiji, o mentalnoj dinamici, metafizici, muzikologiji, limfodrenaži, o letećim tanjurima i duhovima, a uči se i yoga, tai-chi-chuan, shiatsu masaža, refleksoterapija...

 

   

 

Visoko zadignute suknje, mlada žena zagazi bosim nogama po riječnom šljunku, ispipavajući dubinu mrzle vode potoka Martuljek. Samo nekoliko metara ispred pretovarnog đipa krapinske registracije, koga vozi njena prijateljica. Zadirkuju jedna drugu, koja će prije zaglaviti u vodu do koljena, sigurne i nasmijane kao da tuda prolaze svaki dan.  

- Dobar dan, dobri ljudi, ove godine je pliće, samo do koljena, smiju se dok slapovi vode prskaju s obe strane džipa, podižući vodenu zavjesu koja nosi ledene kapi i do nas, koji potok prelazimo po brvnu. Zaustavljaju se na drugoj obali, kod strelice pribijene na visokoj jeli na kojoj piše: Teozofski kamp. Šire ruke u zagrljaj i ljube se s nekim ljudima na drugoj obali. Tu sve brige ostavljaju iza sebe, a ni džip ne smije dalje. Sad ih čeka dva tjedna uživanja u livadama i šumama, u kupanju u potoku, s djecom koja veselo trčkaraju po kampu slobodna da rade što god hoće. Sva dostignuća civilizacije tu ne znače ništa, jer tu se ljudi okupljaju svakog ljeta ne bi li obnovili vezu s prirodom, napunili svoje baterije i, eventualno, spoznali metafizičku stranu života. U jedinstvenom teozofskom kampu u ovom dijelu svijeta sastaju se već dvadeset i pet godina za redom Česi, Talijani, Mađari, Slovenci, Austrijanci i Hrvati, ne samo poklonici teozofije, nego života u skladu s prirodom uopće. Ne smeta im što nema električne struje i vode iz špine, što ih od kiše i sunca dijeli jedino tanko šatorsko krilo i što kuhaju u kuhinji kakvu je imao još čovjek iz kamenog doba.  

Centralno i kultno mjesto i tu je logorska vatra, uz logorsku vatru sve je drugačije. Neobjašnjiva privlačna moć vatre pod golim nebom, već prve večeri među ljudima stvori zajedništvo koje u svakodnevnom životu previše često zaboravljamo. Budi ljubav, razumijevanje, toleranciju i osjećaj opće pripadnosti. Razvijaju se osnovni ljudski odnosi koji su inače razbijeni, ljudi ponovno pronalaze neke zajedničke interese i vezu s prirodom i, kako jedna Riječanka reče pokušavajući objasniti zašto iz godine u godinu ovamo dolazi: "Teško je opisati taj mir, drugarstvo, ljubav, treba ostati barem par dana da pokupite pozitivne emocije. Netko će ča naslikat', pa ćemo čut muziku, pa će vatra bit', a vatra, a dim koji gre ovako sve oko vas, ne nikad na vas, to nas posjete iz kozmosa da nam kažu da su oni tu i da smo se sreli."  

Sve vrvi od riđovki, ali nas ne diraju   U Teozofskom kampu  u Gozd Martuljku svakog ljeta dođe po 150 do 200 ljudi, a ove godine su najzastupljeniji Riječani raznog uzrasta i usmjerenja, ne nužno teozofskog, više je to neka vrsta "New age" kampa, no svima im je zajednička ljubav prema prirodi. Do službenog otvaranja kampa stiglo ih je tridesetak i svi nešto rade, podižu centralni šator za one koji će doći samo s vrećom za spavanje, tešu drva za gradnju kuhinje, tegle s rikšama kazane za kuhinju, posuđe, stvari iz automobila, pomažući da se preko potoka prenese sve što kampu treba, jer automobili se parkiraju daleko od kampa, kod lokalne "gostione". Nekima su noge mokre od ranog jutra, jer stalno s rikšama prelaze potok, a ovdje je biti bos ravno zakonu. Tek tako se osjete fine vibracije majčice zemlje.  

Jedne godine, kad su automobili ostavljani s druge strane potoka, bliže kampu, voda potoka je tako nabujala da su vlasnici tek za mjesec dana mogli doći po svoje automobile. Primljeno je to kao jasno upozorenje prirode da se tu automobili ne smiju zadržavati. Nikakve buke tu nema osim pjeva ptica i dječje graje, pogotovo kad u šumi nabasaju na borovnice, maline ili šumske jagode što ih je tu u izobilju. Odraslima ostaju samo ljekovite trave, od kojih se navečer, uz logorsku vatru, kuha čaj. Pravila ponašanja na kampu su stroga, zabranjuju konzumiranje svega što je štetno po ljudsko zdravlje, uključujući kavu, alkohol, duhan, meso, ali u tu kategoriju spadaju i politička uvjeravanja i nadglasavanja bilo koje vrste, te propagiranje i favoriziranje bilo koje doktrine. Zagađivanje tijela se još i može razumijeti, ali duše ne, jer se smatra da je dolazak u kamp znak da je čovjek spreman prevazići prividne razlike i tražiti ono što ljude veže u cjelinu. Tko baš ne može bez cigareta, ima za to pušačku zonu smještenu na kraju kampa, na rubu šume, uz potok.
Na uskoj klupici smjestilo se nekoliko kampera. Otpuhuju dim i uživaju u žuboru vode, pogledu na ledenjake i gorske divove s kapama od snijega. Gotovo da i ne govore. Iz šume izlaze tri djevojke, skidaju haljine i ulaze u mrzlu vodu potoka. Gotovo kao na filmu.

Liječnik tu nema što raditi

- Sve je to u skladu sa zakonima prirode. Ta voda je 13 do 14 stupnjeva, a toliko je čista da je možeš piti. Kupaš se i piješ je. Kad izađeš iz vode, za par minuta osjećaš kao da goriš i vuče te ponovno u vodu i tako, po pola sata se kupaš u hlednoj vodi, a ne prehladiš se, priča riječki teozof Borivoj Bukva, kome je ovo treća godina kako dolazi. - Kad sam starom Olegu (slovenski književnik Oleg Križanovski) rekao da je šteta što nisam i ranije dolazio, on je kazao:" Ne, ti si došao u pravo vrijeme, onda kad je to trebalo, nemaš što žaliti". To mi je rekao i to je točno, svatko ima svoje vrijeme koje je za njega najbolje.  

Riječanka Suzana de Privitelio također već više godina dolazi na kamp, a dovodi i svog sina. - Marsel je prvi put došao s tri godine, ali ima djece koja su došla i s nepunih godinu dana. Djeca se tu odlično snalaze, ona se puste na livadu i tu su, nemaju kuda. mogu biti bosi, mogu trčati, oni su tu jednostavno slobodni. Peru se na rijeci isto kao i mi, jedu sve ono što jedu odrasli, spavaju kad žele i sve je u redu. Nikada se nije dogodilo da nekome, bilo dijete ili odrasli, u kampu pozli. liječnik tu nema što raditi, ne zove se livada badava Rajska. Kada neki liječnik dođe, kao ove godine Zlata Jaška iz Rijeke, isključivo se odmara. Ove godine ona je došla u društvu sestre blizanke, pravnice Elizabete i 4,5 godišnje kćerke Tanite.  

- Nije da se nema čega bojati u ovoj divljoj i nedirnutoj prirodi, kaže tajnik riječkog teozofskog društva Ivica Pađen, ali tu svi žive u nekakvom skladu. Interesantno je da tu sve vrvi od riđovki, kažu da je krcato zmijama, ali nas ne diraju. mi svi hodamo bosi i to kilometrima okolo i nikad se nije dogodilo da je netko nagazio na zmiju. vidjeli ih jesmo, ali nagazili nikad.  

- Postoji izviđački put koji vodi sve do vrha planine, a mi se obavezno svake godine penjemo do prvog ili drugog slapa i u njima se kupamo, pokazuje prema snježnim vrhovima Vedran Markić, dopredsjednik riječkog Društva - Ti slapovi izlaze ispod ledenjaka i kad se popnemo skroz gore na glečer, grudamo se.   Svaki kamp urodi bar jednim brakom.  

Ljudi od jutros samo dolaze i dolaze, livada ih je već puna, a oni koji su stigli prije, pomažu novopridošlima da razapnu šator. Čuju se talijanski, slovenski, hrvatski jezik i svako malo se prolomi razdragano pozdravljanje prijatelja koji se dugo nisu vidjeli. odjednom netko vikne:"Stiže Bruno!", ili "Evo i Marije!", a onda nastaje grljenje i ljubljenje sa svima u kampu. Upravo je stigao Bruno i svi se raduju, jer Bruno Gatia iz Civitavecchie, majstor tai-chi-chuana i profesora kemije, nisu očekivali, a on ipak nije izdržao da ne dođe. Bruno će podučavati tai-chi, drevnu kinesku gimnastiku, ali i svima dugima će se dati mogućnost da iskažu svoj kreativni potencijal, jer se vjeruje da se može mnogo naučiti jedni od drugih. Tako će ovogodišnji program obuhvatiti izučavanje religije i filzofije, tajnovitih pojava prirode i njegovat će se univerzalno bratstvo. To što će se i ovog ljeta neka ljubav roditi, neki brak sklopiti i neko dijete začeti, pa zar to nije u skladu sa zakonima prirode.  

- Toliko se mi ovdje zbližimo i emocije rade, da jedva čekamo slijedeću godinu da se ponovo vidimo. Moja žena je prošle godine bila prvi put na kampu, našli smo se, oženili i sada je već tu i dijete. Još jedan par iz Rijeke je prošao isto tako, ne prođe ni jedan kamp, a da se ne sklopi po koji brak. Neki sada već dovode i svoje unuke, oni što su prije 20 godina prvi put dolazili, kaže Vedran.  

Ono što djedovi, sinovi i unuci s jednakom pozornošću ovdje slušaju, predavanja su o waldorfskoj pedagogiji, o mentalnoj dinamici, metafizici, muzikologiji, limfodrenaži, o letećim tanjurima i duhovima, a uči se i yoga, tai-chi-chuan, shiatsu masaža, refleksoterapija, umjetnost kuhanja, slikanje, izrada figura od drveta...  

Priče kraj logorske vatre zvuče drugačije  

Aleksa Dimović iz Rijeke kaže da uživa u kuharskom umijeću koje ovdje svatko barem jednom pokaže. - Što zbog svog predivnog zraka, što zbog ukusnih vegetarijanskih specijaliteta, ovdje se sve s guštom pojede, ništa se ne baca. A onda se sjeda uz logorsku vatru oko koje se svira i pjeva, pleše, nastupa, improvizira. Sve je spoznato, onaj tko lijepo zna pričati, priča razne priče i bajke. Priče kraj logorske vatre zvuče drukčije. Prošle godine bili su nam umjetnici iz Rusije i uz logorsku vatru izveli program ciganskih pjesama. Bio je lijep nastup Hare Krishna iz Zagreba.  

Divlja ljepota Martuljških Alpa, kada se iza 7 sati navečer, u samo nekoliko minuta, pod kosim zracima sunca, na vrhovima pokažu tri gorska diva, mnoge ostavlja bez daha. Kampisti tada uživaju u prizoru, koji svaki od njih vidi na svoj način. No, smatraju da su i oni pridonjeli toj ljepoti, dolazeći tu već punih 25 godina.  

- Što je prije bilo, teško je reći, ali nešto se stvorilo u tih 25 godina i to mi svi osjećamo kad se približimo ovom mjestu. Kad se prijeđe potok, to je jedan čudovit  osjećaj, kao da nekakva energija dolazi do čovjeka. Koji su to eventualno duhovi prirode od prije bili, o tome bi naš najstariji riječki teozof Zvonimir Frlan sigurno puno pričao, ali očito je tu toliko pozitivne energije uloženo da je to ostavilo trajne posljedice, tako da djeluje na svakog tko dođe, kaže Vlado Marušić.   Odlazimo iz kampa dok se pod stoljetne borove na rajskoj livadi okupljaju i sjedaju svi ovogodišnji kamperi. Sada će se međusobno upoznavati oni koji se prije nikada nisu vidjeli, pričat će se o ovogodišnjim programima, praviti planovi za predavanja, učenje i zabavu. Na svakakvim jezicima i narečjima, ljudi će govoriti o tome zašto su došli i što očekuju od ovogodišnjeg druženja. "Ja sam shvatila da sam samo ovdje ja, doista ja" počinje govoriti o razlozima svog dolaska jedna Slovenka, dok sunce pada pod kosim uglom na vrhove Alpa, a mi napuštamo kamp, praćeni namrgođenim pogledima, gorskih divova. Znamo zašto ih mi vidimo tako namrgođene, a ostalima se smiješe. Mi odlazimo, a oni ostaju. Zagazimo u ledeni potok koji dijeli dva svijeta. Vraćamo se u onaj poznatiji, na koji smo više navikli. Ali ipak oblaćimo cipele tek na drugoj obali.  

- A ča mislite, da li bi na Učki se moglo isto doživit' da se pride na jednu livadu i da svi ljudi pridu?, pita Riječanka koja nas prati. - Isto, isto bi se doživjelo ko i va crekve, vi dođete i osjećate se ugodno, ste vi vjernik ili ne. Zašto? Jer ljudi dođu tamo molit' za ljubav, za mir.

 

      

 

Napomena: Objavljeno u Novom Listu, 14. kolovoza 1996. u sklopu rublike "VID", tekst Jelena Sedlak. Tekst je objavljen u mojoj knjizi NEW AGE U SJENI BOROVA, Rijeka, 2007.       

 

U Rijeci, 22.04.2010. godine           Borivoj Bukva

   http://budan.blog.hr/