Jednom je netko rekao nešto što bi prilagođeno mojim promišljanjima zvučalo ovako:
„Budimo iskreni i vjerni sebi. Budimo iskreni prema našem znanju i sačuvajmo iznad svega istinitost vlastitih duša. Svjedočimo sebe.
Bogu možda ne možemo pomoći. Ali, možemo pomoći sebi i svojim bližnjima. Čak i ako ne možemo radi iskrenosti prema sebi voljeti nama nepojmljivo, možemo voljeti ženu, djecu, prijatelje. Barem njih. A možemo voljeti i sebe.
Možemo biti jedino pošteni onoliko koliko smo neuki. Ako se ponašamo u skladu sa time, kada ne znamo, moramo to i reći. Reći istinu znači uživati u slobodi vlastite hrabrosti. Tako ćemo se otarasiti praznovjerja, neznanja i strahova. Riješiti se stvari koje plaše i ranjavaju. Civilizirati svoje bližnje i izgraditi bolje odnose.
To je uostalom, svakome u svoje vrijeme, bio cilj svim velikim duhovnim vođama. To je cilj duhovnih vođa današnjice. Da izgrade odnose prilagođene vremenu i ništa više. Sve ostalo, naša je stvar. Budimo svoji i na svoj način činimo odnose dobrima i zasnovanima na istini koju poznajemo a ne na podilaženju i floskulama.
Možemo ispuniti vlastite živote Bogom ako nam je blizak, ali ih možemo i ispuniti dobrim, nesebičnim djelima, iskrenim riječima, kao i svim sladostrašćima ljubavi koja nam je dostupna. Možemo provesti ovaj život u dobrom, čineći dobro, pijući ga do zadnje kapi radosti. Možemo provesti ovaj život u radu i stvaranju prizivajući vlastitu zdravu pamet.
Imamo priliku živjeti dobar život. Ispunjen Bogom ili dobrom, ispunjen ljubavlju i radošću, sasvim svejedno. Vjera da je naš život dobar, vjera zasnovana na istini koju poznajemo i na iskrenosti prema sebi, sasvim je dobra vjera. Bog će to vidjeti."