Bilo je to jedne davne godine u jednoj bajkovitoj zemlji seljaka, maloj zemlji koju zovem Divljana, jer je zaista bila i divlja i divna. Stanovnici su njeni bili uglavnom obični ljudi i zaista pitomi i dobri, k'o kruh, reklo bi se. Živjeli smo u toj našoj voljenoj Divljani, u njenom gradu kojeg zovem Samraj, na Brežuljku Sreće imali smo naš stan u kojem tek što smo počeli da živimo naš zemaljski raj. Raj, jer smo imali sve što za život čovjeku treba, i još od Boga dobili na dar tri mala anđela, tri djeteta. I tako, sve bi bilo kao u bajci da se u našoj Divljani nije počeo da širi jedan jako opasni virus, zvani "nacionalizam".

Taj opaki virus nastao je nekad u istoriji i pritajeno preživljavao u glavama nekih ljudi, to je virus koji napada zdravu pamet. U nekim okolnostima što su mu pogodovale, taj virus se naglo počeo da širi i izaziva bolest, jednu vrstu opasnog ludila, koja se zove mržnja. Ta bolest je toliko brzo napredovala i tako bila agresivna da je počela biti smrtonosna i pretvarala se u epidemiju. Širila se strahovito brzo, a ljudi, oni pitomi i dobri, nisu joj odolijevali. Što je najgore, taj isti virus je mutirao u virus tipa "x", "y" i "z" a tako i ljudi koji su ga nosili. Zbog toga virusa ljudi više nisu mogli vidjeti čovjeka u drugom čovjeku, prosto su postajali slijepi. Vidjeli su samo one nosioce istog virusa a ostale je trebalo ubijati, uništavati.

Dojučerašnji prijatelji, komšije, nisu se prepoznavali, zavladao je opći strah, jer od svuda je prijetila smrt od nekog čovjekovirusa. Na pomolu je bio opći kaos, košmar, opća ludnica, zvana "rat". Moram napomenuti da sam baš u to vrijeme, na samom početku buđenja tog virusa, pobliže upoznala Bogočovjeka zvanog Isus, tog čudesnog čovjeka, koji je kao i mi hodao ovom našom malom planetom Zemljom. U prvom susretu s njim, zadivio me i osvojio svojom čudesnom ljubavlju, bezuslovnom i bezgraničnom. Dogodilo se to tako što je u moju firmu u kojoj sam radila, jedan dan svratio jedan trgovački putnik prodajući knjige, i ja između ostalih knjiga vidim Bibliju. Odlučim da je kupim, misleći da je red da jednom već upoznam i te religiozne knjige, pa ću jednu po jednu malo da proučavam.

Bilo je to prvi put u mom životu da čitam Bibliju. Počela sam iz početka i kažem sebi: "Da, poznata mi je ta priča o Adamu i Evi", i odmah skoknem na Novi Zavjet.

Čitam Evanđelje po Mateju i oduševim se Isusovim riječima: "A zašto vidiš trun u oku brata svoga, a brvno u oku svom ne osjećaš"...

Dobijem veliku želju da čitavom svijetu otkrijem Isusa, jer sam osjećala da ga ni drugi ne poznaju dobro, kao što ga ni ja nisam poznavala. Čak sam o tome nešto i pisala za novine, pozivajući ljude, kod kojih se budila religioznost, ali ne i prava vjera u Boga, da upoznaju Boga u kojeg kažu da vjeruju. Mislim da sam, zahvaljujući tom mom bliskom susretu sa tim krasnim Bogo-čovjekom Isusom, ostala imuna na taj smrtonosni virus koji se budio i plamteći se širio prijeteći da sagori sve što je ljudsko pred sobom.

Da bi se pojačao taj moj doživljaj Isusa, odmah nakon tog susreta sa Biblijom, slijedio je susret sa riječima jednog predavača koji je dobro poznavao Riječi Boga, zapisane u Bibliji. Nisam znala o čemu se radi, samo sam vidjela u gradu plakate koje pozivaju na predavanje pod nazivom "Put, istina i život" i te riječi su me kao magnet privukle. Otišla sam na predavanje. Tada nisam znala da su to Isusove riječi, pa sam čovjeku, koji je na predavanju sjedio do mene i pitao me da li znam o kome se radi, odgovorila da nije važno, danas je jako važno čuti nešto pametno, zar ne. Svako bi od nas poželio u ovom zlom vremenu da zna pravi put, istinu i život.

Otvorile su mi se oči, saznala sam mnoge stvari o kojim ranije nisam ništa znala, mada sam rasla u obitelji religioznih ljudi, ljudi koji nisu nikada bili komunisti i uvijek su išli u crkvu.

Moj muž je isto tako, živio bez Boga, pa sam mu pokušavala približiti ono što sam otkrivala. Njegova firma u kojoj je tada radio bila je u blizini zračne luke i tih dana bila su organizovana masovna prebacivanja žena i djece, na druge, mirnije teritorije te naše zemlje Divljane. Ljudi su instinktivno, kao i mi, osjećali dolazeći pakao, mada nisu, kao ni mi, mogli da vjeruju da se on stvarno može i dogoditi. Počele su da padaju i prve ljudske žrtve. Moj muž je odlučio da i ja s djecom trebam bježati. Rekao mi je da spremim djecu i pošaljem ih nekako njemu u firmu, jer je tih dana on ostajao i noću u firmi, pošto je i saobraćaj bio u blokadi i kretanje je bilo otežano. Nisam bila sama s djecom, imali smo jednu dragu djevojku, studenticu, koja je stanovala kod nas. Uveče smo se zajedno Bogu molili i pjevali pjesme: "O, Janje Božje ja Te pratim i gledam bol na licu Tvom, ne mogu da Golgotu shvatim i Tebe sad na križu tom, al jedno znam i vidim ja, da iz Tvog oka ljubav sja!"...

Jedan dan mi se pružila prilika i djecu pošaljem mužu zajedno sa djevojkom koja je stanovala tada kod nas. Slučajno je taj dan jedan prijatelj putovao u tom pravcu, pa ih je povezao. Ostala sam sama u stanu, klekla na koljena i molila Boga za pomoć a suze su same tekle. Mislila sam tada da odlazimo privremeno, da će se sve brzo srediti i mi ćemo se uskoro vratiti. Tad je stigao muž, došao je pješke, par sati hoda, a kako ja nisam mogla toga dana stupiti s njim u kontakt, mislila sam da će ostati i noću, kao i inače. Kada sam mu rekla da sam djecu poslala, bio je ljut, jer je to značilo da i nas dvoje sada moramo nazad, a kako, čime? Približavao se policijski čas koji je strogo zabranjivao kretanje. Ubacimo u jednu manju torbu par osnovnih stvari i napustimo stan, silazeći na cestu bez nade da vidimo neko auto, na jednom uglu smo samo vidjeli grupu policajaca koji su čekali na zadatak. Stigli smo na cestu, nigdje auta, nigdje žive duše. Moj muž samo gunđa: "Da, vidi u šta si nas uvalila, sad samo možemo da očekujemo da nas neki snajper drmne i gotovo"... Ja sam čutala i u sebi žarko molila Boga za pomoć. Nismo išli cestom pet minuta, odjednom nas stiže taksi, stane i primi nas. Taksista je bio pričljiv i raspoložen, kaže da je zadnji taksista večeras, da kasni i kako se on ne miješa u politiku, on voli samo čašicu i flašicu i ništa ga drugo ne zanima. Odvezao nas je do određene tačke i dalje nije smio, tamo su oni sa virusom tipa "Y" pa bi mogao da nastrada. Razumjeli smo dobro čovjeka, platili i puno se zahvalili i izašli u crni mrak, nigdje svjetla. Pitam muža: "Pa koliko još ima", on kaže, "pa više od pola sata hoda". U sebi kažem: "Bože pomozi" i nismo napravili dvadesetak koraka, odjednom se pojavi neki auto. Muž digne ruku i auto stade. Tek kad je stao vidimo da je pun, dvoje naprijed, troje nazad, muž kaže: "oprostite, nisam vidio da ste puni". Pitaju gdje ćemo i onda kažu: "Pa i mi idemo tamo, ima mjesta, stisnućemo se". Muž nekako sjede a ja njemu u krilo i konačno stignemo na cilj. Djeca su bila tamo sa našom djevojkom i nestrpljivo čekala nas. Sljedećeg jutra smo se moja djevojka i ja vratile u stan da uzmemo još malo odječe za djecu, srećom, to jutro je bilo dosta mirno i saobraćaj je radio. Usput smo svratili u crkvu koju sam počela da posjećujem. Sreli smo tamo jednog prijatelja mladića, studenta sa djevojkom i palo mi je na pamet da mu dam na raspolaganje naš stan i sve što je u stanu dok se mi ne vratimo, a to može biti, mislili smo, maksimalno par mjeseci. Kada smo se vraćale tramvajem i došle do mjesta odakle smo morale da pređemo u autobus, već se čula negdje pucnjava u daljini. Treći dan smo se, nakon čitavog dana čekanja na aerodromu, uspjele ukrcati u jedan mali zrakoplov, zadnji što je uzletio toga dana.

Taj mali aviončić, krcat ženama i djecom, ponio nas je u nebo i odnio u bijeli svijet da se snalazimo i negdje počnemo iz početka. Bio je to moj prvi let, kojeg nikada neću zaboraviti. Nismo se vratili. Životna borba u snalaženju u bijelom svijetu, vezivala nas je i obavezivala i tako je vrijeme neprimjetno izmicalo i godine se skupljale, a mi starili. Ostalo je samo sjećanje i neka skrivena i duboka čežnja za onom našom Divljanom i onim ljudima pitomim i dobrim koje smo poznavali.

I danas se pitam, da li je bilo bolje da smo ostali? Naši sugrađani su se ljutili na nas izbjeglice, govorili su da smo izdajice, ostavili smo njih da se kuvaju u užarenom ratnom loncu. Sudeći po svemu onom čudnom što nam se tada dešavalo i kako su se stvari odvijale, za nas je bilo bolje što smo otišli.

Moj brat, koji je živio s roditeljima u drugom gradu i kao mlad inžinjer tek bio na startu životnih podviga i uspjeha, poginuo je godinu dana poslije našeg odlaska, nije stigao ni obitelj osnovati. Ubio ga je neki snajperista, onaj što skriven negdje čuči i divi se svom umijeću ubijanja. Šta da se radi, nije on bio kriv, kriv je bio virus.

Nije nam bilo lako u tuđem svijetu; borba, borba i borba za život i sve pozitivne i dobre vrijednosti koje on nosi. Moj Isus, onaj kojeg tada sretoh, onaj dobri, milostivi i blagi Bogo-čovjek, pun čudesne ljubave, ostao je u mom srcu da mu bude oslonac, uzdanica, savjetnik i utjeha...