RUŠEVINA IZNAD LOVRNA



  Bivšim gospodarskim izletištem lutaju duhovi triju ubijenih žena.



 

Staru kuću na strmoj litici, na Križevici visoko iznad Kvarnera, mještani u strahu izbjegavaju jer su se u njoj dogodile mnoge tragedije, a vjeruje se da je opsedaju duše zlostavljanih logorašica    

Ima mjesta na kojima kao da se sva svemirska energija slijeva u jednu tačku, kao da se spušta lijevkom prema Zemlji, mjesta jakog magnetizma, čvorišta energetskih tokova, poput Bermudskog trokuta, a u nas su to razrušene zidine kugom poharanoga Dvigrada nedaleko od Višnjana. No postoje i mjesta susreta vremena, a o čudnim kombinacijama koje su se događale kad se sudare dvije vrlo udaljene vremenske zone, govori nam Borivoj Bukva, riječki inženjer strojarstva, vrsni radiestezist, član Riječkog teozofskog društva, bioenergetičar, slikar, pjesnik, planinar, dok nas vodi uskom asfaltnom cestom prema selu Lovranska Draga, poviše Medveje, uz ukletu kuću na Križevici, u kojoj obitavaju duhovi.  

Ta kuća sagrađena na sjecištu vremenskih i energetskih silnica idealno je mjesto okupljanja duša onih koji su je upoznali za života po dobru, ali češće po zlu, jer duh - nematerijalno trajanje energije u vremenu - upravo na takvim mjestima nalazi svoju energetsku "hranu".  

Za kuću na Križevici Bukva je saznao tijekom svojih brojnih planinarskih tura, jer uz nju se spušta planinska staza što s vrha Učke vodi prema Lovranu. Osamljena, kilometar i pol udaljena od Lovranske Drage, kuća stoji kao svjetionik na omanjem kamenom platou iznad kojeg se uzdiže nekoliko stotina metara visoka kamena hrid.  

Auto klizio u provaliju  

- Nemoguće na zapaziti ju. Pitao sam mještane zašto je napuštena, gotovo porušena, a oni su samo odmahivali rukom. Malo pomalo stvarala se slika. Neki su rekli da se to njih ne tiče, drugi da je ta kuća prokleta, treći su samo slegali ramenima. To me zaintrigiralo, krenuo sam u istraživanje i utvrdio da u kući doista obitavaju duhovi. Međutim, u dva navrata koliko sam bio tu, preko viska nisam saznao sve što bi do kraja razotkrilo misterij kuće u kojoj se dogodilo mnogo toga što, po svemu sudeći, okolno stanovništvo želi zaboraviti. Nepobitno je da su se u toj kući događale i čudne smrti, a imam svjedočanstvo osoba koje su mi govorile o opasnostima kojima su za dlaku izmakli.  

Bukva nam priča o uglednom opatijskom ugostitelju koji je s ljubavnicom došao na Križevicu. Počela je padat kiša, pa su se sklonili u kuću. Odjednom se na katu začula galama, smijeh, lupanje čaša i tanjura, kao da je u tijeku razbludna zabava. Iznenađeni par gotovo se skamenio, unatoč pljusku pohitali su prema automobilu, upalili motor, ali kotači su se vrtjeli na mjestu, a kola polako klizila prema rubu duboke provalije. I kad su već pomislili da je kraj, u stijenu poviše kuće udario je grom, a istog trenutka automobil je jurnuo prema cesti.  

To je samo jedna od priča što smo ih čuli prije dolaska na Križevicu. Nakon nekoliko oštrih zavoja, pred nama se otvara vidik - u dnu ceste, u vrlo oštrom zavoju, s lijeve strane uzdiže se veliko zdanje nekoć lijepe jednokatnice planinskog hotela. Parkiramo na omanjoj zaravni uz kuću. Izlazimo, gotovo bojažljivo prilazimo litici - četiristotine metara ispod nas autokamp Medveja i golema plava ploča Kvarnerskog zaljeva. Nad nama kamena litica, selo Lovranska Draga, prileglo uz strme padine Učke, čiji se vrh, unatoč lijepu danu, upravo kad smo zaustavili na Križevici počeo umatati u crni oblak.   Obilazimo kuću, zavirujemo i konačno se krečemo na kat. Kroz prozor jedne od pet soba pogled pada na crvene stijene kanjona. U tim stijenama arheolozi su prije desetak godina otkrili pečine u kojima je obitavao pračovijek.  

Ženu zaklao srpom  

- Vremenski sudari ovdje počinju upravo od tog doba pračovijeka i spuštanja hordi sa sjevera. S tih su litica bacane u ponor ljudske žrtve bogovima. I otada je ovo mjesto obilježeno - objašnjava nam Bukva dok priprema svoj visak.  

U kući i oko nje vlada grobna tišina. Borivoj se u jednom kutu koncentrira. Visak beživotno visi u njegovoj ruci sve dok nismo izustili prvo pitanje:   - Obitavaju li u ovoj kući duhovi?   Nekoliko trenutaka neizvjesnosti, a onda se komad metala obješen o tanku nit počinje polako okretati. Okretanje u smijeru kazaljke na satu znači - da. Osjećamo ledene trnce. Visak se okreće kao i kazaljke na satu. Odgovor je - da.  

Pitamo dopuštaju li duhovi da uspostavimo konvenciju s kućom duhova i jesu li voljni s nama razgivarati preko viska. Oba su odgovora potvrdna, poželjni smo gosti u kući.  

Tu Bukva odjednom zastaje, gleda u nas s nevjericom i govori nam kako je u svoja dva prethodna kontakta dobio negativne odgovore. Očito, nama su duhovi skloniji nego ljudima s kojima je Bukva dolazio prije.   - Jesu li se u ovoj kući dogodili zločini?  

Da, visak se pokreće snažno, kao da hoće izletjeti iz Bukvine ruke.   - Ima li među duhovima žrtava tih zločina?   Odgovor je nedvosmisleno - da!  

Nastojimo utvrditi koliko je duhova. Na jedan i dva, visak se okreće ulijevo - znači nismo pogodili. Kod broja tri, odjednom mijenja smijer okretanjam sada se vrti udesno, na četiri ponovno mijenja smjer i počinje okretanje nalijevo. U ovoj kući su tri duha, a sva tri - žene!  

Bukva potom ukratko objašnjava što želimo, zašto smo došli u kuću i zašto razgovaramo s njima.  

Postavljanjem pitanja i iščitavanjem odgovora na temelju smjera okretanja viska saznajemo da su sve tri žene mučene i ubijene u ovoj kući. Jedna tijekom rata, između 1941. i 1945. godine, a dvije odmah poslije toga. Duhovi nam otkrivaju da je na Križevici bilo još ubojstava, samoubojstava i neobičnih smrti, ali da se duše tih ljudi ne zadržavaju ovdje. Kažu da će kuća konačno biti obnovljena i ponovno pretvorena u hotel tek za 17 godina računajući od danas. U njenoj obnovi i uređenju morat će sudjelovati stranac, jer je i njezin prvi vlasnik bio stranac.  

Mučeni nedoumicom, da li vjerovati u ovo što se dogodilo pred našim očima, izlazimo na blještavilo sunca. Iznad Učke nešto kao da je rukom odnijelo crni oblak od maloprije. Tek sada uz kuću na Križevici primjećujemo i tri raspela - krajputaša. I ne pitamo zašto su ovdje, jer brojka tri se poklapa s onim što smo čuli.  

U Lovranskoj Dragi tražimo najstarije stanovnike, one koji bi mogli pamtiti najdalje u prošlost. Dolazimo do bake Santine. Nećka se, najradije bi da ne razgovara s nama, ali, na kraju ipak pristaje. Kaže da ne voli govoriti o onome što zna ili je čula, jer to je ukleta kuća.  

- Otkako znam za sebe, a imam gotovo sedamdeset godina, govori se da je to mjesto prokleto. A bio je tamo lijep hotel. Dolazili su ljudi iz cijeloga Austro-Ugarskog carstva, turisti. Kočijama bi stizali iz Opatije, Lovrana i tu nočili. A onda je, jedne večeri, kuća planula. Ja se toga ne sijećam, pričali su mi stariji. Govori se da ju je sam vlasnik zapalio, neki Urm iz Lovrana.  

Nona santina zastaje. nudi nas pićem, potom nam govori o teškom životu ovdašnjih ljudi kad se moralo i po dva sata hodati preko Učke i otuda, s druge strane, na leđima uskim planinskim stazama nositi bale sijena teške preko 50 kilograma.  

- Znali smo i po tri, četiri ture storit na dan. Ljudi su padali i pod balami, ali nije bilo druge. I djeca su se rađala tako, uz planinsku stazu. Ovdje u selu živio je čovjek, imao je ženu i četvoro djece. A bio je đeloz, ljubomoran. Jedan dan, o košnji, krenuo je sa ženom tamo prema Križevici. Kad su došli do litice uznad hotela, najprije je ženi prerezao vrat srpom, a onda se skinuo gol i bacio u ponor. Pa je na cestu isred hotela.   Na spomen ceste i hotela, navraćamo priču ponovno na ukletu kuću, od koje nam Santina bježi.  

- Taj Urm, tako se govori, podmitio je nekoga da mu zapali kuću kako bi se domogao osiguranja. On je bio trgovac i u Lovranu je imao veliku lijepu trgovinu. A trgovao je svačim od čokolade do mrtvačkih sanduka.

Logorašice mučili i silovali  

Otkad je kuća izgorjela više nikad nije bila obnovljena kako treba. Bili su tamo talijanski carinici kad je ovaj kraj dospio pod Italiju. Cijela je Učka bila "zona franca", bescarinska zona, a oni su držali stražu da bi spriječili šverc. Stražu su držali baš tamo na Križevici. Poslije Italije, priča Santina, općina je kuću prodala za male novce jednoj obitelji, oni su je počeli obnavljati, ali...  

- S mora je nahrupila "pijavica" išla ravno na kuću. Vjetar je digao krov i sve grede i crijep razbacao svuda naokolo. Stradala je samo ta kuća, nijedna druga u selu. Kao da se nevrijeme podiglo samo zbog toga. Potom je vlasnik obolio i dugo bolovao prije smrti. Potom je kuća opet prodavana.  

Nešto podalje od Santinine kuće, susrećemo još jednu sedamdesetogodišnjakonju, nonu Mariju. I ona se nećka govoriti o kući. Kaže nam da joj nije dobro, jer da je uz kuću vezano mnogo ružnih priča. A kao hotel je bila jako popularna.  

- Ljudi govore da je svakoga dana bilo i po trideset kočija s Austijancima, Talijanima i Mađarima. Gospoda su se u njoj znala lijepo zabavljati. Ali, najviše će vam moći reći Maričica iz Tuliševice. Ona je tamo služila kao konobarica.  

Već je dosta vremena prošlo otkad je u toj kući grom ubio češke turiste. Skolonili su se pred kišom, bili su ovdje u selu. U hotel se nisu vratili i drugi su ih dan pošli tražiti. Našli su ih izgorjele u kući.  

Odlazimo prema Tuliševici. Razmišljamo o onome što nam je rekao visak, koji je jednu žrtvu locirao u doba Drugog svjetskog rata. Kad smo krenuli put Lovranske Drage i uklete kuće na Križevici, u Lovranu smo čuli priču o silovanjima i mučenjima logorašica na Križevici. Čovjek koji je želio ostati anoniman ispričao nam je da je glavni organizator tih zločina bio talijanski fašistički časnik Scrobognia, rođen u Rijeci. Bio je, među ostalim, zadužen i da u stožer talijanske fašističke vojske u Opatiju dovlači mlade djevojke iz riječke okolice, koje su fašisti hvatali, često odvodeći u logor cijela sela, zbog suradnje s "komunističkim bandama" u šumi. Dio djevojaka završavao je u Opatiji, a one koje visoki časnici ne bi odabrali za svoju zabavu, Scrobognia je, navodno, odvodio u kuću na osami, na Križevicu.  

Dolazimo u Tuliševicu. Drago Janjetić, vitalni 79-godišnjak, napušta cijepljenje poznatih lovranskih trešanja i odvodi nas do kuće Marije Janjetić - Maričice. Putem nam govori kako je s ocem došao na Križevicu onog jutra kad je kuća izgorjela.  

- još su se grede dimile. Imao sam petnaest godina, tako da je moglo biti 1924, godine, ili godinu prije. Ali, ostalo mi je u pameti da mi je otac rekao - vidiš kako su razbacali grede, htjeli su napraviti kao da su gasili požar, a zapravo su ga samo još više rasplamsali. Tu nisu čista posla. Ali, nismo se mješali u to mi iz sela, to je bila stvar gospode. Čuo sam priče o toj kući, ali, znate, ljudi svašta govore. Istina, tamo je bilo blizu i ubojstvo one žene i gromje ubio češke turiste. Stižemo do kuće none Maričice. kucamo na vrata, a iz male primorske kuće nam glas govori da slobodno uđemo. dočekuje nas vitalna, nasmiješena starica. Devedeset i jedna joj je godina.  

Tu su vješali soldate  

- Bila sam konobarica i bilo mi je jako lepo gore. Gospodin i gospa su me jako voleli. Znate, oni su bili Nemci, ma su znali govoriti po hrvatski, zvali su me Cica jer sam imala duge pletenice. Imala sam trinaest, četrnaest godina. Bio je predivan hotel. Na katu je bilo pet soba - čekajte, pokazat ću vam na slici gdje je bila moja soba.  

Nona Marija se diže, donosi star presnimak razglednice hotela "Draga Di Lovrana".  

- Eko, tu sam spala. Htijeli su me usvojiti, ali majka ni dala. A koliko je gospode dolazilo, karoce su bile od hotela sve do sela, po šezdeset zaprega je znalo doć. Na katu je bilo pet soba, u prizemlju salon, a u podrumu, ali koji je s jedne strane imao izlaz na donju terasu, je bila kuhinja, cisterna, konoba.  

A onda, kao da se sjetila nečeg ružnog, nona Marija nam pokazuje željeznu ogradu, što poput križa stoji lijevo od ulaza u hotel.  

- Vidite ovaj križ. Tu su vješali soldate kad bi nešto napravili, a mi smo dica morali pljuvati u njih. Oni su na brižne ljude hitali kamenje ili ih poljevali vodom. Ma ne bi ih objesili zaprave. Vezali bi im ruke i tako digli. Za ruke su ih potezali. Ti jadni soldatići su bili iz Moravske.

A znate, kad bi došla gospoda - Nona Marija brzo mijenja neugodnu temu - onda bi nam hitali bomboni s karoce, a mi smo ih nosili violice, ljubičice.

Pitamo nonu Mariju za vlasnika hotela.

- Gospodin se zval Anton Urm, a gospa je bila Irma. To mu je bila druga žena. Kad je Austrija propala, hotel je počel slabije delat i onda su oni otišli. Imali su i goste u hotelu "Miramar" u Lovranu, pa sam kasnije ja radila kod njih. Sjećam se, slali su me s novcem s Križevice na lovransku poštu. Svaki tjedan sam nosila utrožak, 350 hiljd forinti jedan put. Ma nisam nanke znala ča nosin! U hotelu nije bilo struje, svjetlo je bilo od svjeća ili petrolejskih lampi, ali imali smo telefon.

Nekadašnji hotel, sada je ruševina. Poslednji vlasnik stradao je u prometnoj nesreći u Austriji, prije nekoliko godina, samo dva mjeseca nakon što je počeo s radovima na obnovi kuće. Njegov sin, Kristijan Nikolc kaže kako se jako veselio obnovi hotela u Križevici. Upravo stoga začudilo ga je kad mu je jednog dana rekao: "Sine, to ćeš na Križevici sve ti izvršiti." Samo nekoliko dana kasnije poginuo je, kažu na vrlo bizaran način - pao je s jednog vijadukta na autocesti u Austriji, s novim, neto kupljenim Mercedesom.

Reći će mnogi slučaj, a neki će reći - ništa nije slučajno. Uostalom, nisu ljudi slučajno neku kuću nazvali ukletom. Kuća na Križevici nije nam do kraja otkrila svoju tajnu, ali, rekla nam je mnogo toga. Tko su žene čiji duhovi navodno obitavaju ili povremeno dolaze u kuću? Je li ona, umorena u kući, jedna od logorašica što su ju doveli fašisti za svoju zabavu? Jesu li one dvije Talijanke koje su poslije rata bježale iz Rijeke. Nedaleko od Lovranske Drage nalazi se ponor u kojem bi trebalo pronaći kosti cijele obitelji koja je platila "vodića" da ju 1946. godine iz Rijeke prebaci u Italiju. To je bio zao čovjek, pobio je cijelu obitelj i opljačkao svu ušteđevinu i zlato koje su ponijeli na put. Jesu li  duhovi majke i kćeri iz te fijumanske obitelji?

Zašto se nesreće i ubojstva često ponavljaju baš na određenim mjestima? I može li se na Križevici tok energije okrenuti?

- Može - govori nam Borivoj Bukva dok se spuštamo cestom prema Lovranu.

- Križevica treba ljubav, nekoga tko će ukletu kuću urediti i kasnije u njoj živjeti u ljubavi.
Dok netko dobrim djelima ne prekine zla što su se događala, prokletstvo će vladati na Križevici.


 

Napomena: Preuzeto iz "ARENE". Pisao Damir Konestra, Snimio Ivan Posavec, nešto nakon objave sličnog teksta u Novom Listu, pisala je Jelena Sedlak.

Tekst je objavljen u knjizi Borivoja Bukve, NEW AGE U SJENI BOROVA, Rijeka, 2007.  

 
----

U RIjeci, 07.04.2010. godine,    Borivoj Bukva

http://budan.blog.hr/