Nikad se nisam trudila uvjeriti jednog mesojeda da treba prestati jesti meso. Priznajem da sam ponekad komunicirala ironično i uvredljivo za mesojede. Tako su oni razumjeli... Upoznala sam takozvanih vegetarijanaca koji jedu "samo" perad. Ima i onih koji jedu "samo" ribu. Jedna glumica se uvrijedila kad sam upitala jesu li ribe plivajuće biljke, a kokoši hodajući kupus...
Puno puta sam naišla na čuđenje, nerazumijevanje i neodobravanje, samo zato što ne jedem sve. Pogotovo kad su se odvijale nekakve proslave ili okupljanja uz roštilj. Bila sam dosadna i naporna i smiješna sa mojim pečenim paprikama i tikvicama od kojih se, po njima, nije moglo najesti. Meni nije palo na pamet da bilo koga izokrenem ili naučim nečemu što je za mene ispravno i dobro. Zašto bi i za druge vrijedila ista pravila. Za lavove ili vukove, na primjer, vrijedi pravilo da ne opstaju bez mesa i nemaju mira dok se njime ne nahrane. Ovce ili krave, na primjer, opstaju bez mesa i meso im u životu ne padne na pamet. Godinama su mi pametovali da se meso, jaja i riba moraju jesti, te da sam žena u produktivnoj dobi, i da mi treba kvalitetan izvor željeza i proteina... Kad sam jednoj finoj uglednoj dami koja je imala 50 kila više od mene i zabrinjavajuću razinu triglicerida u krvi, rekla neka malo smanji sa kobasicama i alkoholom, nije se naljutila. Nije znala uzrok svojih zdravstvenih problema i bila je zahvalna na savjetu. Nakon nekoliko dana je došla u ambulantu sa velikom šarenom košarom prepunom navodno svježe proizvedenih kobasica i sva puna ushita simbolično pokazala da se odriče dotadašnje ishrane. Ona medicinskom osoblju poklanja svoje suhomesnate gušte kojih se odrekla... E, kad sam upitala da li je bila u klaonici i poslušala dernjavu svinje ili teleta, nastala je prava drama. Ja sam drska, nezahvalna i bez takta. Zar moram upravo tako brutalno zastupati svoj stav. Jedan kolega mi je nakon svega održao predavanje kako se trebam ponašati kad dobijem poklon; uzeti, zahvaliti se i gotovo. Sasvim jednostavno, tele ili prase se zakolje u klaonici, mene nije briga. Neka kolju i dalje, mene nije briga. Ne znam, ne vidim, ne čujem, ne zanima me odakle dolaze ti produkti... Da je tako, možda bi i ja ostala svejed. Tko zna. U djetinjstvu su me hranili svime. Tako je bilo. Moji roditelji su jednog dana ipak prihvatili da mogu bez čega mogu, misleći da je samo prolazna faza.
Sada je ipak sve drugačije... Nitko me više ne nagovara da jedem mrtve životinje i ne ljute se što ih ne jedem. Neki tvrde da sam malo ćaknuta, jer suosjećam sa sudbinom bića, koja je takva kakva je i nema druge, nego tako. Osim toga, meso je navodno potrebno i zdravo, a meni ne treba. Dolazi na stolove u civiliziranom obliku, tako da oni koji ga jedu ne dolaze ne takve "sulude" ideje da je odrezak ili gulaš nekad bio dio tijela ubijene životinje. Ne razmišljaju o tome. Uostalom, postoje oni kojima je klanje posao.
Moji poznanici i prijatelji mesojedi suosjećajni su, i ljudski, i dragi ljudi. Nisam ni bolja, ni ljudskija, ni ispravnija zato što ne jedem sve što oni jedu. Samo znam da se mnogi od njih ne bi ni okusili mesa kad bi svaki put prije pripremanja kotleta, morali sami zaklati... Nekima ni to možda ne bi bilo teško. Inače bi ostali gladni, jer znaju samo za takvu ishranu. Lakše i ubiti, nego se odreći navika... Sad bi neki rekli da opet pretjerujem u bizarnim tvrdnjama...
Volim moje prijatelje koji jedu meso, i oni vole mene, iako se ne hranimo i ne mislimo jednako...