Hodala sam tada gradom, sama, jadna, nikakva... 1996. godina. Bila sam nova i sve je bilo novo i neobično. Bauljala sam po gradu, zbunjena i izgubljena u šarenilu i blještavilu umjetnih svjetala, kao u polusnu. Neki crnac je prolazio kroz užurbanu masu i vikao na sav glas: "Jesus heilt! Jesus heilt!..."  (Isus liječi!) 

Moja muka je bila teška i ništa me nije moglo oraspoložiti. Krenula sam da kupim neke stvari, ali nije mi se dalo... Samo sam hodala, tupa i sama. Bio je to prvi put da sam bila odvojena od mog djeteta. Malena je tada ostala kod mojih roditelja u Hrvatskoj. Fizička odvojenost od nje boljela je. Nisam do tada znala što su ljudi mislili kad bi rekli: "Srce mi puca." Tada sam doznala... Srce je pucalo od jada. Mislila sam, Bože što mi je, živa je, zdrava je, baka i dide joj daju sve... I ta odvojenost je samo privremena... Tješila sam se i hrabrila, uzalud... Kad boli, onda boli... Uvijek sam bila cmizdra. Sve me je diralo i u svemu je bio povod za plakanje. Ponekad ipak ne zaplačem mjesecima, ali i dandanas, kad se nakon svega nakupljenog odvrne ventil i krene... Ne mogu se zaustaviti po dva dana...

Tako tada, hodajući ugledam nju... Mlada žena u visokoj trudnoći sjedi na ulici, na uglu jedne trgovine i prosi. Izvadila sam ono malo novaca što sam imala. Ona se osmjehnu i zaplaka. Čučim ispred nje skamenjena... Gledamo se i plačemo... A tek njene oči, oči koje nikad neću zaboraviti... U njima prepoznadoh sebe i moje dijete, mog oca i majku, Isusa, sve Svece... I svu bol i svu snagu svijeta... Bio je to kratak susret. Mene bi sram zbog moje nezahvalnosti koja se odražavala u mom stanju i držanju prije nego sam joj pristupila... Krenula sam natrag. Nije to bilo plakanje što me obuzelo, bili su glasni jecaji... Ne znam, kako su me gledali ljudi u busu i ne znam kako sam uspjela vratiti se u stan. Sve bilo mutno od suza... Jedino njeno lice ostalo je bistro i jasno u mom sjećanju... Sve ove godine...

Prošle godine šetam s mojom kćeri i navratimo u jednu za nas do tad nepoznatu pekaru. Gledam u peciva, kćer odabire što da kupi. Prodavačica joj se obrati: "Evo, imam neka nova peciva sa sjemenkama, tako su ukusna, poklonit ću ti ih i što god želiš odaberi, danas mama ne treba platit..." Tek tad podignem pogled i umalo vrisnem... ali suzdržala sam se. Prepoznala sam to lice, te oči u kojima je bilo sadržano sve, sve...Opet nisam bila u stanju prozboriti ni riječ... Kao ni onda... Kad smo izašle van, moja kćer reče: "Mama, kako je prekrasna ova žena! Tako je dobra i lipa..."  "Da, uvijek je bila takva..." pomislih i suza mi opet krenu... sasvim drugačijeg okusa nego onda, kada smo se prvi put susrele ona i ja...