Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
600
OD 14.01.2018.PUTA
priča
Misli nalik buri u vrtloženju poljanama uspomena, jasno crvenih poput makova. Ugažene staze šušte sjetom davno učinjenih i izblijedjelih koraka. Nema se što reći i treba govoriti što manje; osluškujem dopire li odnekud more. Gdje ima mora ima i obala - razmeđa dvaju svjetova - gdje, sigurna sam, susrest ću dva draga lica: oba svijetlih očiju, oba blagog osmjeha i oba bez riječi. Za toliku i toliko potrebnu tišinu da bih lica pronašla, ova slova što neumitno ispisujem sličnija su zveketu keramičkog posuđa u rukama nervozne peračice, no jedinom mogućem načinu da putuješ samnom, vrtlogom mojih misli da pronađemo obalu zajedno. Da želim ići sama, poslala bih ti prazan list, dakle, više nema povratka. Elem, dobro mi došao, putniče. Ova vožnja je nenaplativa jer kretanje nije uvjetovano ni prostorom ni vremenom. Krećemo u potragu za licima koja tebi neće značiti ništa, ali svejedno, obećajem ti, spoznat ćeš ponešto ili, barem - prepoznati. Jako je dobro što moraš šutjeti, već je kontrast crnih znakova na bijeloj pozadini dovoljno bučan te ćeš se gotovo morati i koncentrirati da čuješ što ti tišina ima reći. Nećemo se zaustaviti dok ne ugledamo namreškani odraz naših glava nadvijenih nad plavetnom površinom mora u bonaci. Ne, nisu naša lica lica koja prizivamo, no, strpi se, neka cilj ne bude svrha ovoga putovanja. Sad se nalazimo u polju okrenuti ka sjeveru, gdje nam trava doseže bedra i koliko nam oko seže prema horizontu, njišu se crvene glave makova. Neupadljivi smo: naše kose su zelene vlati svijene vjetrom ka jugu i pogled u daljinu ne sklanja više ništa, niti sjena oblaka. Koračaj uz mene i osluškuj, otvori oči širom; koračaj i šuti. Šuti, čuješ li!? Ne govori što si čuo, ne opisuj što si vidio jer nećeš niti čuti niti vidjeti ništa što uistinu jest. Umalo bi propustio u crvenilu najbližih ti latica nazrijeti oble krivulje dječjeg lica, a onda vidjeti još i više: donje usnice blago opuštene, pogleda prekrivena zamršenim čupercima od suza slijepljene tamne kose - mračne, ozbiljne oči sa dubinom nebrojenih zrcala; nebrojenih života propaćenih stoljeća. Pod miškom stišće plastičnu lutku bez jednog oka i bez jedne cipelice te progovara: "Moj put prepun je sjena što mijenjaju oblike mrtvim stvarima dajući im tako svojevrstan život. Takav svijet kroz koji ja koračam, svijet je zombija i demona, svijet iskrivljene stvarnosti i vječitoga sumraka. Moji prijatelji su lica sa više ili manje pixela, smijemo se nulama i jedinicama, tugujemo također. Hroma sam, ne mogu potrčati, ne mogu bježati; igra je prikovana jednom nogom za tlo, dok druga noga tek podsjeća na kretanje. Moje tijelo je samica za proklete i za njega postoji još samo prašina s puta što zavlači se u kožu, oči, usta. Moja duša je kraljevstvo malodušja. Jaučem i kukam, kukam i jaučem, želim da me žalite, da mi se pridružite i postanete ja: prikovani uz zemlju da ljubite prah svojih praotaca i ostatak života molite za sudnji dan." "Ali, zaboga, tek si dijete! Život je pred tobom, stigneš progledati, otrgnuti se od tla, potrčati. ovo polje je ogromno, zasigurno možeš trčati.!" Slušam te kako buncaš slijepi putniče i odmahujem glavom na tvoj neposluh pa poslušaj dalje: "Ja nisam dijete. Ja sam patuljak." I opet smo u polju i vidimo samo makove. Tvoj zbunjeni izraz lica govori mi da počinješ shvaćati da je šutjeti bitno i drago mi je što nastavljaš koračati uz mene utiskujući svježe tragove prisutnosti. Gle, rastvara se crvenilo sa svih strana svijeta, u mah je toliko jarko da je i nebo zacrvenjelo odrazom i rastočilo nam pogled u nebrojene svjetove. Smješkaš se, bliski su ti. Crveno je postala tvoja majka i otac, brat i prijatelji, rođaci bliži i daleki, lica koja su obilježila tvoj i moj postanak, lica iz povijesnih udžbenika, lica kakva su izgledala u mladosti, a zatim i u starosti, lica umrlih, lica izmaštanih - polje ljudi. Svjetina u koju se bacaš raskriljenih ruku, predano poput nikad iznevjerenog djeteta koje i opet zna da će se dočekati u čvrstim dlanovima voljenoga djeda. A zatim te vidim kako propadaš kroz čestice crvene i treskom udaraš o meku zemlju. Nije priviđenje to što gledamo, samo nisi shvatio da smo tu da promatramo. Slutiš li išta, pitam se dok koračamo kroz svjetinu. Krećemo se bez riječi u smjeru sjevera probijajući se između tijela bez jezika. Zasigurno se pitaš odakle će nastupiti tišina na kojoj inzistiram usred nesnosnog žamora gomile i ta pomisao mi potegne lijevi kut usana u blagi osmjeh. Ne smijem ti se, nipošto ne pomišljaj nešto takvo. Uskoro ćemo stići do ruba šume i ne skrivam koliko me to raduje. Borges je rekao nešto lijepo o šumi: Šuma je vrt prepun staza. Stigli smo kad si primijetio da su nam niske grane počupale vlati trave sa tjemena i posule pred noge rosom okupano lišće kao znak dobrodošlice. Šume su gostoljubive i zaštitničke; one svojim granama ne dopuštaju svakom vjetru da prođe. Oduvijek su vjetrovi nosili promjene, a šume pred njima ostaju postojane tek u kolebanju. Kolebanje nipošto ne znači nesigurnost, ono jamči vječitu prisutnost izbora. Ti i ja, na primjer, sada imamo zadatak izabrati staze kojima ćemo stupati među nebrojenim stazama ovog gostoljubivog vrta. Predlažem da slutimo put srcem ne zaboravivši nos; slutnja bez razuma kao i razum bez slutnje nerazborita je opcija koja svako putovanje pretvara u besciljno tumaranje. Mi ne tražimo put pod skutama Fortune, već ga odabiremo prema cilju kojem stremimo. Stoga utihni i zakorači po srcu za nosom prema sjeveru, prema moru. Koraci nam šušte suhim lišćem. Vidim ti na licu širom otvorene oči i uskom zatvorene uši; žao mi je što ne čuješ da koračamo taktove Čarobne frule dok simfonijski orkestar koleba note granama povijenim vjetrom. Ta žalost prožeta živom glazbom uvjerila me je da si izabrao stazu sjete, samo to još nisi primijetio. Možda i nisi ti birao, možda te šuma ima nešto naučiti. Stoga te neću opominjati, nemam na to pravo, koračat ću uz tebe, uživati u glazbi i - čekati. I doista, vrijedilo je šutjeti jer pred nama se ukazao zid koji zapravo i nije zid, ali očito je da staza ne nastavlja dalje. Točnije, pred nama je prizor od tisuća nedostojnih riječi. Ili tek jedne, ali dostojne: božansko. Gotovo bih pomislila da gledamo u oazu od Adonaja prognanih bogova jer ništa u tom prizoru nije sadržavalo ilovaču; i sam zrak se je pretakao u maglicama lapis lazulija i smaragda. Ti stojiš nijem, bijelog lica poput bijelog svjetla što sadrži sve boje protkane pred nama. Kako samo ganutljivo izgledaš tijelom ukopan poput korijenja obližnjeg drveća sa tom svjetlucavom kapljom u kutu oka; ona samo što nije otklizala niz obraz poput rose sa mladog lista da napoji stablo životom. I sama sam zastala - u svojoj nijemosti još nijemija. Tvoj pogled koji si otrgnuo od prizora da mi bez zadrške podariš značaj dubokog razumijevanja, ispunio me blaženom zahvalnošću. Šumske su nimfe pomogle mi učiti te tišinom. Vraćajući se ugaženom stazom ka nekoj od inih staza, preplavljeni sjetom ostavljamo prizor da umre u svojoj ljepoti. Čovjek, potomak Adamove loze neće nikada ostati hladnokrvan pred spoznajom da je samo čovjek i da za ljude stvara; da je sam sebi svrha i cilj. Otud sjeta. Tišinu su opet preplavili taktovi Čarobne frule koje ovaj put koračamo nekako sigurnije, a i simfonija kao da je zaigrala glasnije, čuješ, zar ne? Vjerujem da se ne pitaš više gdje se nalazi tolika i toliko potrebna tišina; slutiš je u sebi, u srcu. Njome smjelo biraš staze u vrtu, a i nos nam poručuje da je miris soli nadomak. Sjeverac se je probio kroz rijetke grane na rubu šume i posuo čestice morske vode na finale našeg putovanja. Čestitam, putniče, stigli smo do obale! Drago mi je da nemaš pitanja, to znači da mi vjeruješ i ja sam ti zahvalna na ukazanom povjerenju. Možeš se vratiti kući ako to želiš. Možeš i ostati. A možeš i sačekati meni draga lica pa ćemo natrag zajedno. Putovanja su vječiti tamo i natrag, a mjesta na koja se želimo vraćati uvijek iznova tamo od onog natrag, mjesta su naših dragih uspomena. Moje najdraže uspomene vezane su uz more: one stanuju u kućama od okamenjene soli i prkose vremenu i nevremenu. Njihovo kretanje nije ograničeno zidovima ni preprekama jer obitavaju na pučini samo beskrajem sputani. Susrećem ih na obalama, razmeđama dvaju svjetova. Uvijek dođu. Donose ih lica svijetlih očiju, blagog osmjeha i nijema. Sjećanjima ne trebaju riječi, ona samo jesu. Kada ih prizivamo uvijek iznova, s vremenom ona postaju mitska. A čovječanstvo zaboravlja iz čega je poteklo, ne sjeća se više. Kao da je kotač vremena i suviše zategao nit linearne povijesti te se ona otrgnula razbacavši sjećanja poput šake smaragda u silos prepun kukolja. Malo nas je u potrazi za zaboravljenim, čeznemo katkada za magijom, nekim obredom koji ćemo ponavljati onoliko dugo dok ne počne djelovati protiv zaborava. Zato se vraćam na obale. Zato ponovno krećem tamo čim se vratim natrag. Zato je putovati važno: da ne zaboravim odakle sam potekla i da ne zaboravim koliko mogu voljeti. Eno ih, stižu! Lica, draga lica!
bglavac
irida
edin.kecanovic
