Svoju prisutnost  na ovome portalu mogla bih podijeliti na dva dijela, prije konvencije i poslije konevencije.

 

Prije konvencije: Radost, druženje, nova poznanstva,riječi pisane srcem, dijeljenje vlastitih iskustava, prenošenje drevnih znanja.

 

Godina iza konvencije bila mi je svojevrsno mučenje, i uvijek se pitam, što je to što me i dalje vuklo da se javljam i objavljujem članke.Kad god sam samoj sebi rekla kako je dosta, kroz misli su mi proletjeli dragi ljudi sa kojima bih možda izgubila kontakt, jer ruku na srce, portal je živo mjesto…ali nije život. Jučerašnji dan me na to podsjetio, kada sam vidjela rođendanske čestitke a sa druge strane mi je došla vijest kako je rano ujutro preminula mama moje drage prijateljice. Svi naši nikovi postali su sporedni likovi u tom trenutku.I tako treba biti.

 

Zasićenost. Sve manje čitam tekstove, jer je više tema koje me sve manje zanimaju.Sve manje pišem, posebno preuzete članke, jer izgleda da ljudi ne znaju što je dijeljenje, ne vide smisao samog teksta, ne pronalaze poruku u njemu.Motivi nam se isuviše razlikuju već u samome startu.Pišem i radi sebe, da bih imala zanimljive članke na okupu na jednom mjestu, da bih mogla taj link podjeliti sa svojim prijateljima.

 

Što sam naučila na ovom portalu? Odreći se vlastitih očekivanja. Iznenađenja su možda i neugodna, ali iz njih se više nauči nego iz ukalupljenosti.Taman kada pomislim kako je netko divna i krasna osoba… puf, riječi-neriječi odnese vjetar.Vjerujem da je i obrnuto isto tako.

 

Otišli su mnogi meni dragi ljudi sa portala, ili ih je sve manje,Željka, Boris,sirena i  drugi, kao što su otišli i oni manje dragi.Sve kao i u životu, jedina razlika je to što se druženje sa prvom ekipom nastavilo i u realnom životu, druga ekipa ostaje u virtuali, jedan klik i ovo postaje nepostojeći svijet.

 

Kroz misli mi prolazi Balaševićeva pjesma-Neki novi klinci. I to je ok, jednu generaciju zamjenjuje nova, dolazi svježa energija, a na svakome je da bira jedino za sebe i u svoje ime.

 

Da je ova tema bila na repertoaru prije godinu i pol dana, imala bi puno živahnije ruho. Kada se samo sjetim sa koliko sam radosti dijelila puse i svjetlosne zagrljaje, ovo što danas osjećam kada pišem , u stvari nisam svjetlosno ja.

 

Što mi to govori?

 

Vrijeme je za neki novi korak.

 

Što mi znači Magicus?

 

Pa, ne znam. Jednu stepenicu na razvojnom putu.Više emotivnom i mentalnom, nego duhovnom, ako je išta uopće moguće odvojiti od duhovnoga.