U gluho doba noći
zurim u sjenke
što plešu mi pred očima.
U romoru kiše
čujem svoj vapaj
i nazirem tvoj obris.
Mrsiš mi kosu, poigravaš se.
Tugom me svojom liječiš
dok nestajem.
Od sjena teških
ne vidim ništa,
ni noć u koju tonem
ni jutro što me tek čeka.
Riječi su se ugasile.
ostaje tišina
na usnulim padinama života.