Stoljeća su prohujala, on nijemo stoji

Jedini je drug mu svjetioničar stari

Izborano lice desetljeća broji

Ali duša svjetlosna o tome ne mari.

 

Znao je od prvog dana, svjetionik srce ima,

Utkana je ljubav u ponajmanji kamen

Toplinu oni dijele i kada je zima

Svjetlost šire morem, to zvjezdani je znamen.

 

Uzak tjesnac opasno je ždrijelo

Mnogim je lađama dodijelio kraj

Danju sve nalikuje na božjih ruku djelo

U olujnim noćima na izgubljeni raj.

 

Jedrenjaci maleni, bjeličaste lađe,

Idiličnu sliku nude prolazniku snenom

Od ove morske slike nema ništa slađe

Mudraci bi rekli, meditacija zen-om.

 

A svjetionik miruje, danju k'o da sniva

Unutrašnjost čuva mnoge morske priče

Zalutali pjesnik tad bajkovito uživa

I već nova pjesma u svjetlosti niče.

 

Sve do ranih noćnih časa

Kada sumrak zaljubljeno grli morske vale

Uzdrhtali valić pušta nečujnoga glasa

U nutrini građevine svjetalca se pale.

 

Dva stara morska vuka, čovjek i stijena

U svjetlosti se stapaju kao biće jedno

Prolazniku sve se čini, građevina ta je nijema,

Moreplovcu, duši spas,kao sidro vrijedno.