Čemu taj plahi drhtaj u nutrini i dvije tužne vrbe u oku,

uz tu hladnu slutnju o konačnosti, koja se odnekuda javlja;

čime to okolna tama dubi provaliju, već previše duboku

i tko to, u tebi, korake prijeđenih putova olako zaboravlja?

Zbog čega misao, da inje u kosi simbolom je kraja i nemoći;

nastala konačnom presudom zbog možda preskočenog praga,

zašto svi ti podivljali plimni valovi o nastupajućoj samoći;

za kojim to Gralom još uvijek stremi tvoja posljednja potraga?

Zar nije svaki, iza ponoći rođeni dan, jedan od onih bisera

iz kojih su iznikle sve čudesne kule dvorca života što se živi,

zar svaka od mnogih davnih tuga konačnoj radosti ne smjera

čak i onda, kada za disanje svi potrebni udasi nisu raspoloživi?

Zar bilo je tako teško naučiti da čudesnu boju i tuge imaju

ako u njih umiješaš makar i jedan od bijelih pigmenata sreće;

zar ne znaš da bez njih brojne od životnih slika dugo ne traju

i da najkraći san iza buđenja, prethodno nemoguće, pokreće?

Zar te životne skitnice nisu naučile birati nijanse novoga dana;

poljima usnulih trava i davnim susretima mjeriti korake svoje,

zar svaki pad nije i očekivana potvrda prijeđenog puta u nama

i da život ne može postati slika, jer je već odavno postao boje?

Zar nije dosta što se bez tebe ni mnoge od zvijezda ne bi okretale,

i što će u sjenci prošlog utihnuti melodije sretnih zrikavaca u noći;

zar to, što bez tebe neke od životnih grana nikada ne bi procvjetale

nije dovoljno da crne misli prestanu plutati strahom i u hladnoći?

Zar nije ti dovoljno, što su neki životi mogli ostati bez  punog sjaja,

kad ne bi bilo boja, samo s iskrama tvojih kičica smiješane palete

zašto ti nije dovoljno to što si dijelom vječnoga titranja i beskraja

a i to, da djetinjstvo ne nestaje do god u tebi živi jedno maleno dijete?

Prestani tražiti cilj i smisao, kojeg je davni usamljeni pjesnik stvorio

i umjesto svih tuga, zahvali za sve odobrene pristupe u tuđe živote;

zahvali i  slučajnom susretu, ako je u tebi vatru u svjetlost pretvorio,

a i zato što ti je dano biti predvodnicom, a ne sudionicom vječne korote

Ako i krene, dopusti suzi da kapne, i neka bude stijegom suosjećanja

mnogim onima koji za život poput tvojega, propusnice još nisu dobili

pusti je neka slobodno odteče, jer stida ne može biti u iskrenim suzama

i onih, koji barem jedanput, na sastanak sa sudbinom nisu zakasnili.

U ovome životu mogli su ti ukrasti sve osim onoga što nosiš u srcu;

ne priznavši kako bez tebe ne bi bili ispleteni svi meridijani traženja,

sjeti se, da samo stvari bez svojeg svjetla još više potamne na suncu

i kroz trajne zaborave mnogih, izgube snagu svojeg prevazilaženja.

Tek kada to prihvatiš, i raspuštene kose vrba nestat će iz tvojega oka

a s njima i svi strahovi čije si trpke okuse toliko puta do sada probala

i makar sličila starome zhrđalom broda iz pradavno napuštenog doka

sigurno ćeš doploviti do zatraženih, od tebe do skora, skrivanih obala.