MARIBOR I KUĆA DUHOVA
U Mariboru sam živio i radio u TAM-u na Teznom dvije godine u Inštitutu na nadgradnjama šasija. Promjenio u međuvremenu četiri podstanarska stana, a 1975. proveo cijelu godinu kod bakice koja je imala kuću s okučnicom uz sami Mariborski park u neposrednoj blizini akvarija. Kuća je bila prostrana s terasom prema parku, u sobi u kojoj sam noćivao od
namještaja bio je bračni krevet, ormar, škrinja, natkasna i dvije ogromne svete slike. Soba
čista, koju je bakica uredno održavala. Iz kuhinje se izlazilo na terasu, kuhinja isto velika a
stan je sa ~ 150 metara kvadratnih na katu. Maleno dvorište i vrt s travnjakom, vrtna garnitura, ugodan je to bio ambijent. Da naglasim i to da je kuća bila u elitnom dijelu Maribora, gotovo bez prometa i većih gužvi, mir i tišina vladali su tim okolišem. Ulica je dijelila tu kuću od Mariborskog parka.
Iz Karlovca sam došao i to iz bivše Jugoturbine, TDM, gdje sam obavljao poslove tehnologa-normirca. Bila je to jedna od najvećih tvornica u bivšoj državi, poznata i jaka.
Nakon završenog prvog stupnja strojarstva u VTŠ. u Karlovcu uz rad i stečenog zvanja inženjera strojarstva, u Mariboru upisao sam II stupanj, kad su oni otvorili Mariborsku Univerzu.
Mariborsku Univerzu nisam završio, funkciju predsjednika omladine SOUR.TAM. nisam želio prihvatiti, preuzeti obavezu o dohranjivanju starice, vlasnice kuće kod koje sam stanovao i bio podstanar u srcu Marbora uz Mariborki Park u Prešernovoj ulici, i naslijediti tu kuću nisam želio. Oženiti se slovenkom i riješiti ujedno svoj stambeni problem dodjelom društvenog stana iz TAM-ove stanogradnje nisam želio. Mnogo toga tada nije mi bilo po volji, i smatram da ni u čemu nisam pogrešio. Nakon dvije godine boravka vratio sam se natrag u Karlovac. Svi moji postupci bili su razumni i opravdani, a intuicija ni tad nije me iznevjerila. Tajnovito u čaroliji, meni čudno i nesvakidašnje obitavanje u toj kući bilo je posebno i jako zanimljivo, zastrašujuće... Starica je vodila poseban i svoj red, kojeg se trebalo pridržavati, a to meni nije pričinjavalo nikakve poteškoće. Dešavalo se da bi ona poneki put i zamnom pospremala ako bi što god pustio na krivome mjestu, čisto i uredno bilo je u toj kući... U njenu kuću nitko nije zalazio, prijatelja i rodbine ona nije imala...
U toj kući s vremenom na vrijeme sanjao bih ružne i stravične snove i slušao glasove i to ne bez razloga: bespomoćni krik žene ili jauk muškarca, osijećao bih njihovu patnju, plač, lokve krvi i udaranje po golom tijelu raznim predmetima, mučenje i zapomaganje, nemoć maltretiranih... Bez ikakovog povoda i nagovještaja nevezano uz mene, ti snovi su sami od sebe pristizali i producirali se u mojim mislima i predugo se sve to odvijalo, izjutra dizao bih se umiven i mokar u znoju, umoran, potpuno slomljen registriranim... Neko vrijeme ja sam zapisivao te snove, potom odustao jer se sve odvijalo u nekom određenom slijedu i imalo je uobičajenu priču... Katkad bih ćuo korake u hodniku pokraj sobe, ili bi imao osjećaj da netko sjedi na mom krevetu i potom se diže i odlazi, drveni pod bi škripao a ja se nisam usudio pogledati što se to zbiva u sobi... Probudio bih se znojan i neraspoložen, umoran od nespavanja... Jutro i buđenje bilo je za mene ne malo puta spas od neželjenog.
Starici nisam pričao o mojim snovima, dok mi ona sama nije raazotkrila svoju životnu priču. Njen suprug bio je bogati trgovac u Mariboru pred II svjetski rat. Priklonio se njemcima i u podrumu njegove kuće mučili su i vodili istrage protiv slovenskih partizana, o detaljima ona mi nije pričala. Nakon rata njenog supruga su ubili partizani, svu imovinu su oduzeli a njoj pustili samo tu kuću uz Mariborski park. Kasnije se u prizemlje te kuće uselio jedan advokat s kojim je starica cijelo vrijeme vodila ostavinsku parnicu, a od mene je zatražila da ja nastavim s tim dalje i pokušam odstraniti tog advokata iz prizemlja njene kuće, staricu dohraniti i sahraniti... Kuću bi prepisala u oporuci na mene i ostavila u nasljeđe, uz uvijet da ja na to pristanem... Ona nije imala nikakvog prihoda, jedini novci s kojim je raspolagala bila je moja stanarina.
Desetak godina kasnije iz Jablanovca u Hrvatskom Zagorju s bratićem uputio sam se u Ptuj po neke dijelove za njegov traktor, zamilivši ga da posjetimo Maribor i pokušamo naći staricu ako je još živa. U prvi mah kuću nisam uspio pronaći, bilo je jako čudno? Kasnije sam zamijetio poveću jajoliku ploču na jednoj kući na kojoj je zapisano otprilike ovako: U ovoj kući u vrijeme II svjetskog rata mučeni su slovenski rodoljubi od strane fašističkih sluga i njemaca. U spomen na slovenske partizane i sve one koji su tu stradavali građani Maribora podižu ovu ploću u znak sijećanja... Stanar uz prizemlja, taj advokat, nakon smrti starice adaptirao je cijelu kuću i balkon koji je gledao na park opasao zidovima, bio je razlogom mog ne snalaženja u tom trenutku. Tako da jedan od razloga napuštanja Maribora, bili su i ti neugodni osjećaji koje sam ja tada proživljavao živjeći kao podstanar u toj kući. Ništa materijalno za mene tada nije bilo od značaja što bi me vezalo, tako ni ta kuća u elitnom dijelu Maribora. Ostati u toj kući, ili dijelu kuće na i katu i prihvatiti u nasljedstvo, predstavljalo je za mene nemoguću misiju. Ime i prezime starice negdje sam zagubio ili taj list papira meni je promakao tako da ga ja sad ne mogu naći. Ulica tada zvala se ako se ne varam Prešernova, kućni broj zaboravio. Kuća je bila smještena s desne strane parka kada se ide prema Rotoškoj kleti, lijepi je i miran dio grada, kojeg neću nikad zaboraviti. Pozdrav svim mojim dragim mariborčanima i punčkama, ako me se sijete... Bilo je to davne 1974 i 1975. godine.
http://www.maribor-pohorje.si/
U Rijeci 23.02.2010. godine Borivoj Bukva
bglavac
irida
edin.kecanovic
