Neko mi je opuhao pamet, riječi i smislenost....nekada sam pisala kao navijena...dovoljan je bio samo pojam da o njemu ispišem stranice i stranice...besmislene ili ne, nije ni važno. Važno je bilo što sam mogla, umjela, htjela...a sada...muku mučim da spojim jedan mali, komentar. Šta se moglo dogoditi? Stajanje na propuhu? Utjecaji vjetra i snijega, kiša koje ispiraju sve oko nas? Nemam pojma. A žao mi. Jer...mislim, mogla bih reći i ovo i ono, komentirati pametne i manje pametne članke, meni dopadljive ili ne...ali ne umijem.

Pa opet, neću se ni sekirati radi toga...dovoljno stvari u stvarnome svijetu me pritisne, pa se jedva izborim da zadržim osmijeh, i da u skladu sa nickom svojim budem „happy“...

A i pored toga, zaista imam dovoljno razloga da budem happy...mada sam imala i dovoljno razloga da postanem ogorčena, nesrećna, vječito smrknuta i tužna...no neću da se zamotavam u negativne misli, negativne emocije...Izabrala sam osmijeh, ljubav...radost...

Radujem se svakoga jutra kada poljubim dijete, pomilujem paseka...krenem radosno na posao...radujem se kada otvorim Magicus i ugledam, na neki mi način, srcu prirasle likove avatara: sjećanje plavo kao nada, zemlju kao ljubav, alius kao utješnost,  elicu kao nekoga koga bih počešljala.....ivanu koja  je sada mnogo nježnija i sličnija sebi (moja percepcija)...saturn kao avanturu, srce kao iskustvo, vajrana kao nježnost (ipak) ...Mirjanu kao prijatelja....Damira Barušića kao humanost....Borisa kao hrabrost, DeVeT kao druga i velikog poznavaoca ovog svijeta, tačkicu koja je borac...svakako i mnoge druge....

Radujem se što postoji, makar virtualno, svijet u kojemu ime, godine i spol nisu važni....

Radujem se što sam uspjela nakuckati ovih nekoliko redova...pa kako god da bude..

Radujem se i zahvalna sam......