Eh , tema mjeseca je jako dobra i dalo bi se o tome dosta napisati i opisati , slikovno i tekstualno, no ja cu opet ostati samo sa jednom slikom, jer jos uvijek sam bez Int. ex.. Pa da krenem. Dok sam bila jos dijete, zelila sam puno lijepih stvari, ali i mira i radosti..Materijalno sam imala toliko koliko mi je bilo dovoljno, da nisam bila gladna , i da sam bila pristojno obucena i sa svim neophodnim stvarim, bez dodadataka da mogu birati izmedu dvoje cipele ili dvije skolske torbe. No ja sam bila sretna , jer sam imala prekrasnog cvijeca u izobilju po proplancima i sumama i vjecno sam bila u svojoj masti princeze koja uvijek ima pri ruci drugu cvjetnu krunu na glavi..

A, bila sam zadovoljna zbog izobilja sunca , leptira i slobode prirode u kojoj sam plesala pjevajuci svoje izmisljene pjesmice i sve je bilo divno, dok nisam svatila da je moja mama bolesna i da joj treba pomoc.. Radila sam sve sto je bilo potrebno u jednom domacinstvu od kuhinje do pranja i peglanja vec od svoje 11 godine, tako da sam brzo naucila sve sto jedna domacica treba znati., a meni to nije bilo vazno, bilo mi je samo vazno da mi mama bude dobro. Dosle su godine puberteta i normalno, htjela sam sminku, htjela sam se lijepo obuci, tu su mi uskakale u pomoc moje tetke i srecom tada se nosilo sve preveliko, presiroko, tako da mi je ormar mog brata uvijek bio na usluzi i dobro dosao.

Tako, opet sam imala ono sto mi je bilo neophodno, al kad bi se trebalo ici na izlete, to je vec bilo malo preko onoga sto sam ja mogla sebi priustiti, pa je tu opet netko uskakao, a ja sam se pocela osjecati manje vrijednom, jer vidjela sam drugi su imali puno, puno vise,, i zeljela sam si da ne mislim kako svaki put kad bi se trebalo putovati sa skolom ili kakva zabava sto se odrzavala tu i tamo, a ja uvijek u istom i bez dzeparca, koji su drugi imali, ne bas svi, no mene to nije puno diralo..

Ja sam zelila vise, zelila sam biti kao i moja frendica iz skolske klupe, sto je imala uvijek drugu majicu, prelijepe cipele, svako malo druge.. A, onda se dogodilo da je prijateljica moje mame umrla, sjecam se imala 15 god., a njena prijateljica je bila istih godina kao i ona. Bila nam je svakodnevni gost..

Uvijek je nesto imala za mene, ili sal tek napravljen njenim marljivim rukama ili koji bonbon i jako sam je voljela.. Iznaenada je umrla , od srca, su rekli. Meni to nije bilo vazno, od cega,, ja sam se pitala zasto.. Sjecam se na pogrebu je svecenik blago pricao pricu o tome kako smo kratko na ovoj nasoj zemljici.. Kroz plac sam ga slusala i na kraju su suze usahnule , jer njegove rijeci su ih osusile...

Rekao je ...Dragi moji, danas je jedna dusica se vratila svom rodnom kraju,, na tom mjestu sam ga pocela slusati..vratila se svom ocu na pocinak.. Pitala sam se kako on to misli,, ? A, on je nastavio: " Tu smo , putujemo ovom nasom zemljicom, nas put je tezak, pun suza,, ocaja i bola, ako odlucimo ostati na ovoj zemljici.. no , zapamtite, mi smo samo na proputovanju,,rodimo se i krecemo na put, nikada se ne zna kad je tom putu kraj. Zato budimo pripravni, svaki tren., jer vracamo se onamo otkud smo dosli,, a dosli smo iz velike ljubavi i njoj se vracamo.."

Ta recenica, ljubavi i u nju se vracamo,, mi je podigla pogled i vidjela sam njegovo tako smireno lice,, da i danas mi je pred ocima, kad cujem rijec ljubav.. Zbog te recenice,, pocela sam vise paziti na moju mamu,, sebe smirivati i ne zeliti vise od onoga sto mogu imati..obecala sam si da cu jednog dana svojim rukama zaradivati i priustiti si vise, al da nikada necu odustati od ljubavi., zbog materijalnog.

Ovo je samo jedan isjecak iz mog zivota,, ako se usudim napisat cu jos. (to sam ja koja uvijek sumnja jesam li dobro napravila)