Nekada je to bilo daleko jednostavnije. Svi su u obitelji imali svoje zadatke koje su morali obaviti da bi obitelj funkcionirala, počevši od poslova po kući, do čuvanja stoke (pa i gusaka), zatim rada u polju, i učenja. Roditelji su se za to vrijeme dok su djeca obavljala svoje, jednostavnije zadatke, brinuli o tome kako osigurati novac za školovanje djeci, kako nabaviti novu odjeću,  platiti režije i sl.

No, unatoč brigama, obvezama, živini koja je u taboru gladovala i neodgodivo morala biti namirena, i usprkos svim zadaćama koje su morali obaviti i roditelji i djeca,  blagovalo se zajedno, za obiteljskim stolom. I usput, blagujući, o svemu se razgovaralo.

Tu naviku dugo sam zadržala i sama, u svojoj obitelji, iako već dugo, generacijama se ne živi na selu, već je grad nametnuo svoja pravila, jednom dnevno se u našoj kući jednostavno sjelo za obiteljski stol, uz topli obrok i o svemu popričalo.

Nekad je bilo teško sve uskladiti, djed i baka su bili u kući sami, ja sam radila do tri sata, a djeca su išla u školu u dvije smjene, i nekad baš i nije bilo jednostavno „naštimati“  zajednički obrok. No nekako smo uspjeli uskladiti da se jede jednom dnevno zajedno, pa makar to bilo u i u 7 navečer. I svima je taj stol značio više od od sveg namještaja u kući.

Bio je centar zbivanja. Običnim danima je na njemu znala biti vaza sa sezonskim cvijećem iz našeg vrta koju smo micali prema potrebi kad su djeca pisala zadaću, jer im je najdraže bilo pisati u društvu obitelji koja im je nesebično pomagala da nauče svoje zadatke. Uz njih smo, svi zajedno učili priče, pjesmice, razne zadatke, a vrijeme nam nije prolazilo gledajući TV i kompjutor već razgovarajući međusobno o svemu.

Blagdanom je na stolu bio svečani stolnjak sa svijećnjakom, Uskrsnom košaricom ili Adventskim vijencem, zavisno od blagdana, i stol je opet bio centar zbivanja jer smo se svi trudili da ga što ljepše uredimo. Za rodjendane i imendane oko njega su se okupili članovi obitelji, stričevi, ujaci, bratići i sestrične i pjevalo se i pričalo do kasno u noć. 

Za malo veće fešte znali smo nadodati još jedan ili dva stola kako bi se svih tridesetak članova šire obitelji moglo ugodno smjestiti, i kako bi na njega mogle stati sve delicije u skladu sa narodnim običajima, tj. sarma, domaća juha sa pravim domaćim rezancima, odojak, janje, pečena paprika, zelena salata, mlinci, pivski krumpir, domaći kolači i to bar nekoliko vrsta.

I danas djeca, zahvaljujući toj navici od djetinjstva,  ne vole kolače iz slastičarne, već inzistiraju na domaćim kolačima i na domaćoj hrani, pa iako je hrana iz Konzuma već odavno mnogima olakšala život i skratila „muke u kuhinji“ kod nas u kući to ne prolazi, i mi još uvijek uživamo zajednički u pripremanju gotovo svih obroka, a naročito kolača.

Stol ima posebnu ulogu kad su sva djeca na okupu, i taj zajednički obrok i danas ne bismo propustili ni za što na svijetu, to je naša tradicija, i danima se pripremamo za obiteljsko okupljanje, naročito kad dolazi sin, snaha i unuka iz inozemstva. Iako je to samo jednom godišnje, od početka godine mi se već pripremamo za to naše okupljanje, kao da se radi o godišnjoj konvenciji, jer nam upravo to naše zajedništvo najviše nedostaje.

Ni sama nisam bila u potpunosti svjesna značenja tog stola, i njegove uloge u odgoju djece  i obiteljskom ozračju u našem domu, dok prije godinu dana nismo mijenjali namještaj u dnevnom boravku koji je u sklopu sa blagovaonicom, pa smo ujedno i izbacili stari stol.

Kako imamo još jedan stol u kuhinji nije bilo žurbe za kupnjom drugog, jer smo željeli jedan koji bi se uklopio sa ostalim namještajem, pa smo ga dugo čekali. Svi smo bili u to vrijeme nervozni, na brzinu smo pojeli obrok, nekad svatko sam, nekad po dvoje, ali rijetko svi zajedno, i pojavila se velika opasnost da se ono obiteljsko ozračje i sloga stjecana uz dugi razgovor i priče ubrzo izgubi.

Za Božić je stigao novi stol i stolice. Djeca su bila oduševljena.  „Najljepše je bilo kad su djed i baka bili živi“ rekli su. Tada smo svaki dan jeli za velikim stolom i smijali se. Smijali se do suza i pričali o svemu.

Istovremeno smo posjetili nećakinju koja se uselila u novu kuću čestitati joj Božić. Pokazala nam je kuću, s ponosom uprijevši prstom u veliki stol koji je zauzeo najznačajnije mjesto u kući.

„Znaš, kaže, kod nas je stol najvažnija stvar u kući. Moji roditelji nikada nisu dali da se odmah dignemo od stola već smo dugo s njima razgovarali o svemu, o svim događajima koji su se preko dana dogodili, i iako po cijeli dan nismo bili skupa zbog obaveza, svaki put kad smo sjeli za stol mi smo bili prava složna obitelj puna ljubavi. Kod nas se s velikom pažnjom raspravljalo o svemu, a mi djeca osjećali smo se tako važni, dok smo se žalili roditeljima na naše male probleme a oni su nas pažljivo saslušali.

E, vidiš, taj običaj želim zadržati. Kod nas će stol i dalje imati najvažniju ulogu u kući- rekla je s ljubavlju!“

Svi smo se složili, da dok je bilo zajedništva u kući, i razgovora za obiteljskim stolom, uvijek je bilo sve lakše riješiti. Djeca su se osjećala voljenima i zaštićenima, topli obrok, pa makar i jedan dnevno davao im je osjećaj sigurnosti i pripadnosti, a uz zajednički obrok, uz sve članove obitelji, nikad nije bilo onih fraza „ja to ne mogu, ne volim, neću“. Jednostavno se voljelo sve, jer je i obitelj tako činila.