'Vidovitost? Put prema unutra? Samo kroz patnju možeš doći do smisla? Sanjam bijelu boju...još jedna duša odlazi...' To su riječi koje sam slušala... riječi koje sam proživjela i koje i sad traju i koje živim, jer taj put nema kraja... Kraj je početak, a početak je kraj, kao što se i životi izmjenjuju jedan za drugim, ne sjećamo ih se, ali u kaleidoskopu Svemira poneki sjaj zalutale zvijezde obasja i to staklo istine pa se pojave kriptogrami za koje ne postoji univerzalna šifra... Svaka riječ ima svoj simbol, svaki simbol ima svoj opis, a svaki opis ima svoju boju... Kod mene je to bijela boja, a ovo su boje života, boje svilene tame Svemira i bljeskajućih zvijezda što odvode u vječnost... U minutama što prolaze kroz ostatke ovog hladnog bijelog zimskog dana razmišljam kako su se nekad na Ivanje mlade djevojke ukrašavale predivnim cvijećem, dolazi mi miris nadolazećih lipa, toliko intenzivan i toliko opojan. Nad koraljnim usnama zatreperio je osmijeh, a tvoj portret se mijenja kako Sunce polako prelazi s njega i poput pješčanog sata pokazuje neke nove nijanse tvojih divnih plavih očiju. Nasmijani ljetni dani iz budnih snova kao morske zvijezde spajaju prošlost u sadašnjosti, a između dva susreta sa rasnim životinjama ne mogu se sjetiti što je bilo. Mogu se sjetiti samo onog što je sad. Što će biti, ne znam. Nije ni važno. Kad nebo i more spoje svoje vlažne usne, znat ću da milujem nečiju kosu dlanom duše i u nju utapam svoju. Tako doživljavam duhovnost, vidovitost, Božju milost, život, smrt i opet početak… Tako doživljavam Ljubav. Ljubav pišem velikim slovom “Lj”… Zašto? Jednostavno: kad mi se ona pokloni u svojoj uzvišenosti, znam da sve što čini život polako klizi niz moj život, poput vode što uvijek nalazi svoj put… I onda se uvijek sjetim onih rečenica koje sam slušala, riječi koje sam proživjela i koje i sad traju i koje živim, jer taj put nema kraja…