U vrtlogu oluje živjela zla vještica. Bila ona zla koliko god i ružna, a najviše je mrzila djecu, pogotovo njihov smjeh. Gdje god bi vidjela grupu djece kako se smije doletjela bi na vjetru sa svojom metlom, iskesila zube i sve ih dobrano isprepadala. Dugo nikome od te djece nije bilo na pameti smijati se. Zato se umjesto njih smijala zla vještica; jer je uživala znajući kako je još nekim mališanima djetinjstvo uništila. Nije joj bilo takmaca u zloći i zbog toga je bila ponosna na sebe upravo se zato ponekad i činilo kako je ona stvorila vraga, a ne on nju. Eto, koliko je bila zlobna ta vještica iz vrtloga.

Jednog dana dok je oluja harala, a vjetrovi hujali, začu vještica neko dijete kako se smije. Zloba odmah proradi u njoj i poletje još jednom na vjetru s metlom kako bi tom malcu pokazala što ga spada. Na šarenoj livadi ugleda djevojčicu s kiticom cvijeća u ruci.

- Bljak!- pomisli.

 Osim dječjeg smijeha vještica je strašno mrzila i cvijeće.  

- Samo se ti smij, balavice, nećeš se više smijati nakon što te ja uhvatim-izusti vještica i iskesi svoje šiljaste zube.

Brzinom munje strmoglavi se iz oblaka ravno na onu livadu, tik pred malenu djevojčicu.

- Aaaaaaaa!- zagrmi iz sveg grla vještica.

Djevojčica osta potpuno mirna. Ni malo se ne uplaši. To zbuni zlu vješticu. Pa takvo joj se nešto još nikad nije dogodilo.

- Aaaaaaa!-još jednom će.

Djevojčica se nakašlja i napokon prozbori- Vidim da i vas boli grlo. Tamo pokraj rijeke, na staroj bukvi košnica je s pčelama. Pčele vas neće ubosti ako ih zamolite za samo malo meda, koji bi vas smirio promuklo grlo. Ja sam to učinila časak prije nego što ste došli i zato se napokon opet mogu smijati.-

Te riječi sasvim zbune vješticu. Ali ne odustaje stara zlobnica tako lako i pokuša još jednom:

- Aaaaaa!!!-još jače će i pri tom još snažnije iskesi svoje šiljaste zube.

- Oh! Vidim da je vama gore nego meni, treba će vam puno više meda da ublaži to upaljeno grlo! Dođite, ja ću vam pokazati gdje je košnica s medom-reče tako malena i uhvati vješticu za ruku.

Stara zlobnica se naježi od dječjeg dodira. Šutke krene za malenom. Odluči se s njom obračunati na obali, gdje će je baciti u rijeku, pa nek je voda nosi.

- Mora da vas grlo strašno peče, niste izustili ni riječi. Ne brini te se. Sjedite tu i čekaj te me. Ja ću vam donijeti meda. Pčele me već poznaju, a tko zna možda bi se mogle uznemiriti priđe li im stranac. Stoga je najbolje da odem ja, a vi me tu čekajte-reče tako djevojčica i pohita do stare bukve po med. Vještica je bila toliko iznenađena sa svim što se događalo, da je samo sjela na obalu i bućkala svoje noge u rijeci.

- Pokazat ću ja njoj! Balavica! Šmrkljavica! Odvratna djevojčica! Ona će meni reći da imam upaljeno grlo! Kako se samo usuđuje! Drznica!-bjesnila je vještica i nije ni primjetila da se djevojčica već bila vratila.

- Evo ga. Uzmite! Pomoći će vam-reče i dade vještici med.

- Pojest ću ovaj med, davno ga moje grlo nije okusilo, a onda ću se jednom zauvijek obračunati s malom. Koja neznalica! Pa ona nema pojma da pomaže najstrašnijoj vještici koja je ikad živjela pod oblakom-mislila je tako stara zlobnica.

Uze onaj med i halapljivo ga svog pojede. No kako je med klizio njenim grlom, tako se i srce zle vještice počelo otapati. Stara zlobnica nije znala da je zapavo sletila na radosnu livadu i da je ono bio čarobni med dobrih želja. Ubrzo se srce zle vještice sasvim otopi i zajeca ona nad svojom sudbinom.

- Zašto plačete? Zar je med bio loš?-upita je djevojčica.

- Plačem zato jer sam bila tako zločesta. Napravila sam mnogo loši stvari-jecala je stara zlobnica.

- Svi smo mi nekad bili zločesti. Svi smo mi napravili mnogo loših stvari. Ali nema dobrih i loših ljudi. Svi smo mi jednaki. Svi su nekad dobri, a nekad loši. U jednom trenutku smo najgori ljudi na svijetu, a u drugom se pak i sami iznenadimo nad dobrotom vlastitih djela. Tako to jest. Takva je naša priroda. Ništa je ne može promijeniti.-

 - Ali ti ne razumiješ, ja nisam kao ti! Ja sam jako, jako zločesta-ridala je vještica.

- Kad učinimo nešto loše, nekad je gore nama, nego onima kojima smo to loše učinili. Savjest ne prašta. Uvijek je s tobom, ne možeš joj pobjeći. Iako se tad čini kao da nam se čitavi svijet srušio, već sutra svojim dobrim djelima kao da smo nekom sasvim drugom svijetu podarili život. Igra dobra i zla neprestano se isprepleće u našem životu. Zato ne budi očajna zbog onog što si učinila danas, ništa ne možeš napraviti da bi to promijenila. Što je učinjeno, učinjeno je. Vrijeme je nemoguće vratiti. Samo se potrudi da već sutra napraviš nešto dobro, jer samo tako možeš ublažiti posljedice svojih loših djela. Igra dobra i zla uvijek se nastavlja, nikad ne zaustavlja, a sve što mi tu možemo jest održavati ravnotežu. Važno je znati da svaki put kad učiniš nešto loše, treba što prije učiniti nešto dobro.

- Kako znaš sve to?-zapanjeno će vještica.

- Rekla mi je moja majka. Objasnila mi je da moram pomoći braci oko zadaće, ako želim ispraviti što sam mu pokidala igračku.

- Imaš dobru majku-reče joj vještica i nastavi- Hvala ti za sve. Sad moram ići. Toliko je mnogo stvari koje moram ispraviti, toliko mnogo ljudi kojima moram pomoći-kaza vještica i nesta među oblacima.

Djevojčica je i dalje ostala brati cvijeće na livadu pri tom pjevušeći pjesme koje ju je majka naučila. Osmjeh nije silazio s njenog lica. A ni onaj na vješticinom licu. Nikad više nije plašila djecu, ni kesila zube. Vještica iz vrtloga više nikad nije bila zločesta, od sad je samo djeci pomagala i to onoj čiji bi plač čula. Na njihova je lica vraćala osmjeh, baš onako kao što je to njoj učinila djevojčica na livadi.