Nekad davno, dok sam još bila mala djevojčica, u mom susjedstvu stanovala su dva brata. Kuće jedan do drugog, reklo bi se su im vrata gotovo dodirivala jedna druga, a oni su bili kao stranci. Nikada se nisu pozdravljali. Kad bi se sreli na ulici, prelazili su na drugu stranu ulice da bi izbjegli pozdrave, s prezirom bi jedan kimao glavom  kad bi koji od susjeda rekao štogod lijepo o onom drugom bratu.  Svakim danom mržnja je bila sve veća i teža. Gotovo da su svi u susjedstvu osjećali mržnju u zraku, koliko je teška atmosfera bila zbog njihove netrpeljivosti.

 

Jedan brat je uzdržavao majku, i bio je siromašniji, dok je ovaj drugi bogatiji brinuo o ženi i djeci. S nestrpljenjem je čekao da mu majka umre jer je već bila stara i boležljiva,  planirajući da od brata otkupi kuću za male novce jer je smatrao da će on vrlo rado na to pristati zbog siromaštva.  

 

Ostao je veoma iznenadjen kad je jednog dana, ni mjesec dana od majčine smrti, u susjednom dvorištu, umjesto svog brata ugledao Rome. Bračni par sa sedamnaestero djece.  Njegov brat, preduhitrio ga je, i prije nego li je ovaj i došao u priliku da mu ponudi kupnju kuće, zamijenio je kuću i zemljište sa Romima i uzeo stan koji im je država dala. Tako je uspio smisliti (po njegovom mišljenju)  pravu osvetu. No svi u susjedstvu su se iznenadili, kako su ti novodoseljeni Romi bili fini i kulturni ljudi, i puno bolji po ponašanju od te braće koje je svladala mržnja. 

 

Malo dalje od njih, tek par ulica, majka (udovica) u kući sa tri trosobna stana. U njoj živi potpuno sama. Prije nekoliko godina izbacila je sina jedinca na ulicu. Nije joj se svidjela njegova supruga, jer ju nije sama izabrala, i smatrala je svojim pravom da odabere doživotnu mržnju između sebe i sina, radije nego da se odluči za ljubav. Onu ljubav koja nam je usađena u srca još prilikom dolaska na ovaj svijet. Prije nego je izbacila sina i snahu iz kuće, fizički je zaprijetila u pokušaju da ubije snahu kako bi joj slikovito dokazala da ona tu nema što tražiti. Sin je naravno, baš kao u Bibliji, otišao za svojom ženom.

 

Nekoliko ulica dalje, slijedeći par braće koje je ljubav zaboravila. Dvije kuće, jedna do druge, dijeli ih samo zid, a izmedju kuća zid mržnje, visok gotovo do neba. Dvadeset godina ni riječi između njih. Ne posjećuju se, ne pozdravljaju, njihova djeca iako prvi susjedi vidjaju se možda jednom godišnje. Nedavno  je jedan od braće htio izvesti radove na svojem dijelu kuće zbog kojih je bilo nužno da izvrši neke iskope na zajedničkom putu, kojim obojica prolaze već godinama. Naravno da nije uspio u tome. Njegov brat je legao u iskopani kanal pokušavajući zaustaviti sve daljnje radove.

 

I što čovjek može očekivati od života kad brata brata ne želi poznavati, niti s njim imati nikakva posla. Ili kad je majka u stanju odreći se vlastitog djeteta zbog nekakvih principa. Jadnih principa rekla bih.

 

Gdje je nestala ljubav? Koje to sile posljednjih godina vladaju svijetom, kad u većini  zajedničkih  kuća žive suprug i njegova, nekad voljena žena, kojoj se još nedavno na koljenima kleo na vječnu ljubav, a sada, nakon desetak ili više godina, prođe i po dva, tri mjeseca da par  međusobno ne progovori  niti jednu riječ.

 

Kakva to mržnja i netrpeljivost mora biti da bi izazvala tromjesečnu šutnju. Neblagovanje za istim stolom. Zaobilaženje hodnikom do te mjere da jedan niti blizu ne prilazi, ako je ovaj drugi u tom dijelu kuće.  A djeca, zajednička djeca sve to gledaju – i čemu se uče.

 

Uče se mržnji i ravnodušnosti. I kad jednog dana starci ostare, doživjet će da ostanu sami. Djeca će se prema njima ponijeti na isti način kao što su se oni ponijeli prema svojim roditeljima, braći, djeci, jer ništa drugo nisu vidjeli. Nisu naučili što je ljubav niti kako ju dalje prenositi.

 

Od svojih roditelja su cijeli život učili okretati glavu od prvih rodjaka, šutjeti od najbližih, biti ljubomorni na njihov uspjeh, licemjerni i dvolični.  

A zakon ljubavi kaže: kako daješ toliko će ti se i uzvratiti!