Kad bi bol mogla biti snijeg
pa da se istopi
sa prvim tvojim osmijehom
i toplinom dlanova
na mojim ramenima.
Kad bi duša
bar bila rijeka
da njezinim koritom otplove
sve naše krivo izrečene riječi
i svi ledeni pogledi.
Kad bi moje srce
bar moglo biti ruža mirisna,
bez trnja
pa da samo miriše
i da baš nikad ne ubode.
Voljela bih
da ovim čudnim svijetom
prođem poput zvijezde repatice,
zasjajim i nestanem
iz vidokruga.
I da svi oni
koje sam voljela,
i još volim
ostanu vječno sačuvani
u trajnim pretincima mojih misli.
bglavac
irida
edin.kecanovic
