treba početi od pradavnine kad je drveće još imalo glas, a nas nije niti bilo.
svako drvo je čarobno, to je pretpostavka od koje morate krenuti, svaka biljčica i životinjica su čarobni.. oni u sebi, svojim genima i sjemenkama nose znanje starije od našeg (čovječjeg), dano nam je da u ravnopravnom odnosu punimo sebe energijom koju oni stvaraju. u elementima vode i zraka ostaju zapisi energije koja datira daleko u prošlost..voda ispire zemlju, a ona još uvijek uspije sačuvati more mudrosti.
ne želim vam pričati bajke, i ako su priče moje bake i djeda zvučale baš tako.
zrak, voda, drveće i zemlja mnogo toga imaju za reći...
idemo od početka....
naučiti grliti drveće nije pomodna bedastoća, već način zbližavanja sa prirodom, odnosno samim sobom. zagrlite drvo koje volite, uvjerena sam da će vam šapnuti ono što ne očekujete, možda isprva nećete čuti, no ustrajte!
šapnite mu da ga volite, prepustite se i vjeratno će vam poteći suze, ne žalosnice već voda koja čisti i bistri um, samo se bez bojazni pustite i vjerujte,vjerujte...
važno je kada ulazite u šumu kakve tragove ostavljate, zemljane i energetske, a ovise o namjerama sa kojima ulazite. ako su usmjerene na šumu i njene stanovnike tragovi će poslužiti kao zagrljaj svim bićima koji vas tada okružuju.
u jednom članku sam spomenula da mi je djed govorio kad bi ulazili u šumu, da joj kažem da samo prolazimo i da je ne želimo uznemiravati, da ulazimo s poštovanjem...
puna je stanovnika koji će nam se u tom slučaju micati, ali i znatiželjno promatrati.