S prvim udahom zraka sam još nepogrešivo znala što sam i odakle dolazim. Prvih nekoliko godina pokušavala sam objasniti odrasllima da ja nisam ja i da oni, zapravo, nisu oni, ali, moja su djetinja nastojanja padala na neplodno tlo nerazumijevanja i kamo god bi se okrenula moja radoznala duša, posvud bi me slijedili prijekorni pogledi i apeli da konačno prihvatim stvarnost, onakvom kakvu je vide oni, u svom svakdašnjem, materijalnom svijetu.

 

Sedam sam se dugih godina borila sa vjetrenjačama, a tada im je uspjelo slomiti volju djeteta iz čijih su očiju virili premnogi i živopisni svjetovi, o kojima oni nisu mogli ni sanjati.

 

Rano sam naučila kako opstati znači, naučiti igrati po pravilima, koja su ti nametnuli oni »koji sve znaju« i koji »nikada ne griješe«.

 

I dok sam tako postajala sve sličnija njima, sve dalje je tonula prvotna svjesnost u čijem sam se blagoslovu pojavila jednog proljeća, noseći u očima mudrost svijeta, a u srcu ljubav koja u trenu može obgrliti svijet.

 

Ali, negdje duboko u meni je jedan glas vrištao i bunio se protiv onog što postajem; protiv toga da budem ono što nisam, nauštrb onog što doista jesam…

 

Koračala sam svijetom s nekim nejasnim osjećajem kako propuštam nešto važno, kako u cijeloj toj mojoj priči nešto nedostaje; nešto što sam nekada dobro poznavala, a onda je poput rose na jutarnjem suncu, nestalo negdje na horizontu mog proljeća.

 

Promatrala sam kako odrasli, ljude sve manje zovu imenima, a sve više ih oslovljavaju prema njihovim tjelesnim osobinama. Tako je Marta postala »ona debela iz susjednog ureda«, Vesna je bila »ona kratkovidna«, Martin je bio »šećeraš«, susjedin sin je bio »invalid«, poštar Pero je bio »ćelavac« itd…

 

U tišini sam gledala kako to odrasli rade. Izjednačavali su druge sa njihovim pogreškama, titulama i spretnostima; dok se je njihov pogled zaustavljao na njihovim tijelima, a malo tko se je sjetio zaviriti u njihove oči…ili još malo dublje, tamo gdje se sve vidi i tamo gdje obitava jedino pravo znanje.

 

Nikada se nisam mogla ukalupiti u te njihove standarde i mada sam činila sve što je u mojoj moći da se prilagodim, ipak sam bila duboko nesretna, jer mi je nešto govorilo, da nisam na pravom putu, da negdje postoji greška u cijelom tom sustavu neprepoznavanja prave istine.

 

I tako sam ubrzo i ja postala »ona mala, žgoljava«, »mršavica iz susjedstva«, »čudno dijete«, a kasnije u doba odrastanja – »ona s migrenom«, »ona slabog zdravlja«, »ona koju je teško razumjeti«…

 

Lutajući tako zbunjena, u potrazi za onim što sam izgubila, počeo je mukotrpan proces vraćanja starog, zaboravljenog znanja…znanja s kojim baš svatko od nas, bez izuzetaka, dolazi na ovaj svijet, donoseći sa sobom mudrost, koja potom ustukne pod pritiskom ovog »normalnog« svijeta.

 

Dižući tako, sloj za slojem, naslage zabluda s mog krhkog tijela i ranjene duše, iznenađena sam promatrala veseli smijeh djeteta sakrivenog u meni i gotovo s nevjerojatnom jasnošću mogla sam »čuti« uzdah olakšanja koji mu se oteo iz grudi. Maleno dijete u meni, iskreno se obradovalo mom povratku kući, onako kako se samo djeca znaj uradovati. Iskreno, čisto i bez računice…

 

Znala sam da sam na dobrom putu…

 

Moj put još nije ni približno završen. Daleko od toga. Ali je lijepo znati da sam od mnoštva puteva u labirintu života, nakon toliko truda i čežnje, odabrala onaj pravi.

 

Osjećaj koji se javio, kada sam ponovno počela otvarati oči, neopisiv je riječima, ma koliko bogat je rječnik kojim raspolažemo.

Teško da bih ga mogla opisati ni nakon stotine i stotine pročitanih knjiga, kojima sam hranila izgladnjelo dijete u sebi.

 

Na tom su putu, kako trnje i kamenje, tako i trava posuta laticama poljskog cvijeća. Nekad je lak, a nekad težak. Nekad nasmijan, a nekad ispunjen suzama. Nekad pun radosti i sreće, a nekad tužan. Ali, konačno sam pronašla svoj put. I vraćam se kući…ponovo…sretna što ću jednog dana, s osmjehom na usnama, stići do domaćeg ognjišta.

 

Na tom me je putu, iz nekog prikrajka obližnjeg šumarka, ošinula spoznaja, za kojom me je mučila čežnja svih ovih godina mog odrastanja i svih onih godina »odrasle mudrosti« u kojima sam u polusnu obitavala.

 

Spoznaja da ja nisam ovo tijelo. Ja nisam »ona s migrenom« i nisam »ona krhkog zdravlja«.

 

Sad znam da sam više od toga. Znam da sam putnik koji ide ka svom cilju, znam da sam svakim korakom bliže onom čemu stremim.

 

Ja sam cjelovita i prastara duša pred kojom su još mnoga traženja, do krvi ogrebana koljena, mnoge nikad isplakane suze i more smjehova, što zvone poput kristalića obješenih na konac, za vjetrovitog dana.

 

Tek domujem u ovom tijelu, na privremenoj adresi bivanja bez broja.

 

Moja je duša samo odjenula ovaj ogrtač kojeg imam, kako bi lakše podnijela sve tegobe, katkad mučnog putovanja. Moja bi stopala bez obuće ubrzo posustala na tom putu, a moje bi se tijelo naprosto smrznulo pod naletom hladnog sjevernog vjetra, bez toplog kaputa.

 

I tako bih ponovo izgubila šansu da ispunim ono zbog čega sam ovdje, da naučim ono što još moram naučiti i slobodna, bez tereta, krenem dalje.

 

I ako moje cipele puknu pod koracima, ako otpadne dugme s mog kaputa, a rukavice postanu porozne i tanke; ja ih još uvijek mogu i moram nositi ako želim stići do cilja.

 

Povezat ću cipele žicom, sašit ću otpalo dugme ili promijeniti rukavice, kako bi me još malo služile. Ali ja, ona prava, još uvijek sam zavita u njihovu toplinu. Pa što ako su načeti vremenom i stari, iznutra sam ja, ona ista kao prvog dana, kada sam ugledala svjetlo dana pod nebeskim plaštem razigranih planeta i blagoslovom nekog odozgo »tko to vidi sve«.

 

Ali, ponešto sam i naučila o svom kaputu. Kako ga njegovati i čuvati i kako se do njega odnositi s poštovanjem kojeg zaslužuje, ako ni zbog čeg drugog, a onda zbog toga, što me u njegovoj mekoći manje bole hladni vjetrovi sa sjevera, dok posrćem, padam i ponovo se dižem, ali ne odustajem…

 

Volim svoj kaput, ali moj kaput i ja nismo isto. Volim svoje tijelo, ali ja i moje tijelo nismo isto.

 

Kako me moj kaput, malom rupicom na laktu upozorava da ga zakrpam, ako ne želim da ne nazebem; tako me i moje tijelo bolovima zbog kojih rastem, upozorava da sam negdje skrenula s ugaženog puta i da je vrijeme da se vratim, ako ne želim pasti i smrznuti u ledenim kapljicama okupanoj travi, prije nego što u daljini ugledam toplu vatru svog doma i nad njim šarenu dugu.