Zagrli me očima od zvijezda..Ti i ne znaš,koliko duboko seže moja iskra u zjenama,za koju misliš da tek zemaljsku vatru skriva.. Ne, ja nisam ona,koju tvoje svjetlo želi smjestiti u neko prepoznato sazviježđe,koje ljudska duša dokučiti može.. Zagrli me tvojim očima,u kojima vidim koliko ljubav može biti vječna, a opet, tako progonjena zbog besmrtnosti predivne svoje.. Zagrli me, i dodirni usnama, koje mirišu prahom purpurnog planeta, odakle smo zajedno došli.. Ja te budim, sjećanjima svojim, dok ti, uspavana na svilenom ležaju ne možeš zjenama svojim dotaknuti blaženstvo svemirnog plamena u meni.. Ne bješe to ljubav,kad smo davno, u kristalnoj sferi plesali ples Božanske simfonije stvaranja.. To bješe nešto izvan svake riječi i daha, nešto izvan svakog pomaka i uzmaka.. Ja, plavetno purpurnog srca,ne mogu ti vratiti ono, što želiš zauvijek izgubiti..A ne možeš izgubiti, jer sam Ja, eonima to čuvala u sebi, za NAS..Raskinuti bijasmo, tek da ponovo u plamenu vječnog zlatnog zmajevog daha sastavljeni budemo.. Stisnuti, kao dvije smaragdne zmije,koje zelenim odsjajem buduću spoznaju rađaju zauvijek... O, vječno moje, neprobuđeno, u svili svoga zvjezdanog ležaja, uspavano..Probudi se..Zagrli me, svojim očima od zvijezda, i dodirni usnama mekim koje na planet purpura mirišu..