U povodu 8. marta, Dana žena
VELIKA MAJKA, ČUDESNI PLANET ZEMLJA
Iz društva dominacije u društvo partnerstva
U drevna vremena svijet je sam po sebi bio cijelo. Naši su bubnjevi bubnjali otkucaje srca Zemlje – tajanstvene, čarobne, čudesne i strašne Majke. Plesali smo tada u svetim dubravama i klanjali se duhovima prirode. U to praiskonsko doba, i molitva i glazba, i obred i ples, i igra i rad, bili su objedinjeni u izvorno jedno.
Tisućama godina, milenijima duže nego ovih 5 000 godina koje brojimo kao pisanu povijest, sve smo obavljali u duhu svetosti. Sve je bilo sveto: pečenje kruha iz zrnja, miješenje gline za lonce, tkanje tkanina iz pređe, rezbarenje oruđa od drveta i metala – tehnološki postupci kojima smo oblikovali društvo i prirodu. Nije bilo rascijepa između društva i prirode, duhovnosti, znanosti i tehnologije. U podizanju civilizacije, jednako smo se služili i razumom i intuicijom u nastojanju da osmislimo bolje načine da zajedno živimo i radimo.
U zadnje vrijeme ponovno otkrivamo te drevne tradicije i mudrosti. Njihovo bi nam otkriće moglo pomoći da premostimo jaz između nas i prirode i otklonimo opasnost potpune alijenacije. U ovo naše doba, kad nuklearna bomba i napredna tehnologija prijete uništenjem svega živoga na planetu, ponovno usvajanje drevnih tradicija moglo bi biti osnova za rekonstrukciju našeg globalnog društva. Mogla bi nam to biti baza za suvremeni prijelaz iz društva dominacije u društvo partnerstva.
S ruba ekološke katastrofe, smognimo hrabrosti i snage da svijet pogledamo novim očima, da se odreknemo pogubnih navada, da transcendiramo svoja ograničenja, da se oslobodimo sputavajućih konvencija i prihvaćenih uvjerenja o tomu što su znanje i istina. Dopustimo si da konačno razumijemo da se mir u svijetu i ekološka ravnoteža ne mogu postići dominatorskim sistemom; da pravedno društvo u kojem vlada ravnopravnost nije moguće bez bezuvjetnog i potpunog partnerstva između muškaraca i žena.
Obnovimo i učvrstimo naš stari savez, našu svetu vezu s našom Majkom, Božicom prirode i duhovnosti. Odreknimo se klanjati ljutitim bogovima koji bacaju munje i mašu mačevima. Dopustimo si da se ponovno klanjamo kupu, drevnom simbolu moći rađanja i podržavanja života – i dopustimo si da razumijemo da ta moć ne pripada samo ženi nego jednako i muškarcu.
Zbog nas i zbog naše djece i njihove djece, prestanimo razarati i upotrijebimo ljudsku prirođenu prodornost za stvaranje. Poučimo naše sinove i kćeri da muško podjarmljivanje prirode, žene i drugih muškaraca nije junačko obilježje; da imamo dovoljno znanja i sposobnosti da preživimo; da ne trebamo i dalje slijediti naš krvlju zaliven put u planetarnu smrt; da se možemo još uvijek probuditi iz 5 000 godina dominatorske noćne more i dopustiti evoluciji da ponovno obnovi svoj prekinuti tok.
I dok još imamo vremena, ispunimo svoje obećanje. Prigrlimo ponovno naša drva znanja i života. Zadobijmo ponovno izgubljeni osjećaj za čudesno i udivljenje za život i ljubav, naučimo ponovo živjeti u partnerstvu kako bismo mogli ispuniti svoju odgovornost prema nama samima i prema našoj Velikoj Majci, ovom čudesnom planetu Zemlji.
(Iz eseja Riane Eisler: Tradicija Gea i partnerska budućnost: ekofeministički manifest)