U svijetu stalna samo mijena jest.
Heraklit
Reinkarnacija je vjerovanje u seobu duša i ponovna utjelovljenja i rođenja, utemeljeno na promatranju kružnih ciklusa u prirodi. Susrećemo još i pojmove: rotacija, poligeneza, metempsihoza, transmigracija i sl.pa čak i metamorfoza u užem smislu riječi znači isto. Svi ti različiti nazivi govore o ponovnom rođenju i da živimo možda mnogo života dok ne ostvarimo duhovno sazrijevanje, pročišćenje i prosvjetljenje. Istraživanja govore da danas četvrtina europskih naroda vjeruje u reinkarnaciju. U Americi i Kanadi je statistika još veća, a na Istoku je reinkarnacija u temelju svih religijskih vjerovanja, bilo da je riječ o Hinduizmu, Budizmu ili Taoizmu. Iako se tvrdi da je ideja o reinkarnaciji došla s Istoka (spominju je Upanišade u 8 st.pr. Krista), na Zapadu je susrećemo također vrlo rano, u svim kultovima prirode i pretkršćanskim religijama. Tvrdi se da je njeno prihvaćanje na Zapadu povezano sa ekspanzivnim širenjem ezoterizma iako je i njegovo širenje samo reakcija na potrošački mentalitet i totalni materijalizam.
Zašto je moderni (tehnologizirani) čovjek tako očaran reinkarnacijom. Svakako je misao da čovjek ne živi samo jedanput fascinantna sama po sebi. Modernom čovjeku je smrt tabu-tema, pa psihološki gledano ona ublažava strah od smrti. Zatim nudi svojevrsno zadovoljenje pravde. Iz zakona uzroka i posljedica (Karma) jasno proizlazi da onaj koji vam je nanio neko zlo u sljedećem životu mora i sam iskusiti to zlo. Razočaranima, neuspješnima, nesretnima i neutješnima ona nudi novu priliku u nekom budućem životu. I ona na neki način nudi razumijevanje i onih naoko neshvatljivih događaja u našim životima, a to su ona neizbježna pitanja o patnji: Zašto mi se to događa? Zašto se nekome rodilo bolesno ili hendikepirano dijete? Zašto netko umire mlad? Naravno, i mnogo drugih zašto bi mogli nanizati.
Ovo vjerovanje je neodvojivo od pojma Karme koja nije ništa drugo nego lanac uzroka i posljedica. Karmičke nakupine donekle determiniraju sudbinu pojedinca u sljedećoj inkarnaciji. Iako neki reinkarnacionisti vjeruju da se duša može preseliti i u biljku, životinju, kamen ili bilo što drugo materijalno svi se slažu oko toga da jedino u ljudskom stanju može raskinuti karmički lanac uzroka i posljedica i postići prosvjetljenje i oslobođenje. Shodno čovjekovoj slobodnoj volji, svaki pojedinac je tvorac svoje karme, a time i svoje sudbine. Samsara je kotač života koji određuje cikluse rođenja i smrti.
Pristalice reinkarnacije vjeruju da je prolazak kroz mnoge živote (inkarnacije) nužan radi duhovnog rasta, pročišćenja i konačnog oslobođenja. Na neki način oni su kršćansko čistilište smjestili na zemaljski plan, a s obzirom na količinu patnje, tu je negdje i pakao. Zapravo po ovom vjerovanju na neki način svatko stvara svoj vlastiti pakao. Prolazimo kroz patnju da bi se pročistili, oslobodili iluzija i približili božanskoj savršenosti. K Bogu može samo prosvijetljena i potpuno pročišćena duša. Ne slažu se svi oko toga što se seli u nova tijela i nova rođenja. Najveći dio renkarnacionista vjeruje da je to Duša, neki misle da je to osobnost sa stečenim iskustvima, a neki misle da je to ljudski Duh. I da ne mislimo da je reinkarnacija neki pomodni hir ili ezoterijska izmišljotina. Ta ideja je stara koliko i ljudsko mišljenje i počeci njegove svjesnosti.
U staroj Grčkoj su tu ideju podržavali i produbljivali filozofi (Pitagora, Platon, Sokrat, neoplatonisti i dr.), a Herodotovo mišljenje je da je ideja stigla iz starog Egipta. U Kabali također ima naznaka o reinkarnaciji. U Islamu se reinkarnacijom posebno bavi ogranak sufizma, a Derviši svojim svetim plesom (vrtoglava spiralna vrtnja) doslovno ulaze ili u prosvjetljenje ili u regresivno stanje koje je za njih stanje svetog transa. Drugim riječima svi narodi i kulture imaju barem nekakvu ideju o reinkarnaciji. Primitivni narodi imaju svoje kozmogonije i teogonije, ali također čuvaju ideju o seljenju duša.
U Bibliji, u Starome zavjetu se lome koplja oko Solomonove izreke u Knjizi Mudrosti: «Ja bijah (aorist-prošlo svršeno vrijeme) mladić sretne naravi i imao (još jedno prošlo vrijeme) sam dobru dušu, ili bolje: Jer bijah (aorist) dobar, ušao sam u tijelo bez ljage. (Mudr. 8, 19-20)» Je li to dokaz o prisutnosti reinkarnacije u Bibliji?
Zanimljiv je primjer iz rabinske književnosti. Čitamo naime, u «Beresit Rabba» o Jakovu i Ezavu u krilu Rebekinu (Post. 25,22): «R.Berekjah u ime Levia: Da nisi rekao: Otkad je izišao iz krila majčina Ezav se svađao s Jakovom. Dok je još bio u utrobi, njegova je šaka bila usmjerena prema njemu, kao što piše: « Na krivu su putu bezbošci od krila majčina» (Ps. 58,4). Kad bi Rebeka prolazila pokraj sinagoge ili nekog učilišta, Jakov bi se vrpoljio htijući izići, kao što piše: «Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh» (Jr.1,1). A kada bi prolazila mimo kuće u kojoj se klanjahu kumirima, Ezav bi se vrpoljio ne bi li izišao, kao što je pisano:»Na krivu su putu bezbošci od krila majčina». Nije li ovo zbunjujuće? Kako netko može biti pokvaren od začeća, osim ako to nije zaslužio nekim svojim ranijim životom, tj. Karmom.
U Novom zavjetu susrećemo iskaz: « Prolazeći, ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: «Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji, te se je slijep rodio?»
Ovaj odlomak ukazuje da su Židovi tog vremena vjerovali u reinkarnaciju, jer da bi se slijep rodio zbog grijeha, morao je prije živjeti i taj hipotetični grijeh počiniti u nekom od bivših života.
Rani Gnostici su vjerovali u osobni put prosvjetljenja i u reinkarnaciju.
U srednjem vijeku tog vjerovanja se drže heretičke sekte albigeneza i katara.
U četvrtom stoljeću je Origena (jedan od crkvenih otaca) anatemizirao crkveni Sinod zbog njegovih ideja o reinkarnaciji.
Manihejci su također vjerovali u nju, a s njima je jedno vrijeme simpatizirao i sv Augustin.
To vjerovanje se pripisuje i Templarima.
S renesansom ponovo oživljuje ideja reinkarnacije u kršćanskom dijelu svijeta. Zastupaju je: Paracelzius, J. Bohme, G. Bruno, B. Spinoza i G.W. Leibnitz. U romantizmu s tom idejom spekuliraju Kant, Schopenhauer, Goethe, Herder, Schiller, Schelling, Swedenborg te pijetisti i kršćanski teozofi kao F. Ch. Oetinger i G. E. Lessing. Zatim slijedi snažan pokret Teozofije (Helena P. Blavatsky, A Besant, C. W. Leadbeater) i Antropozofije (R. Stainer) itd. Unutar ezoterike XX stoljeća znanstvenu podlogu za reinkarnaciju dao je Ian Stevenson, ali i ezoterični fizičari poput D. Bohma, J. E. Charona, F. Capre i drugih Popularna glumica Shirley MacLaine tvrdi da reinkarnacija ne spada u religiju nego u područje ljudske potrebe i potrage za identitetom.
Smatra se da je i ranokršćanski teolog Klement Aleksandrijski slijedio tu ideju, zatim teolog i kardinal Desire Mercier, britanski pjesnik John Milton, Voltaire, američki državnik Benjamin Franklin, škotski pisac Walter Scott, Viktor Hugo, L. N. Tolstoj, Arthur Conan Doyle, industrijalac Henry Ford, libanonski književnik Khalil Džibran i mnogi drugi poznati i nepoznati.
Ezoterijski pokreti našeg vremena, stavljeni pod zajednički nazivnik New Age, su reinkarnaciju uveli u svakodnevni kolkvijalni govor običnih ljudi, a pošto je tim pokretima najvažnija briga o zdravlju i rastu osobnosti (prosvjetljenju) svakog pojedinca, namnožile su se različite regresivne (reinkarnacijske) terapije i svaki dan se javljaju sve novije i novije.
Ako ne ulazimo u budističku tradiciju koja takvim terapijskim postupcima suvereno vlada trebamo znati da je većini regresivnih tehnika na Zapadu rodonačelnik je L Ron Hubard. On je svojim eksperimentima iznjedrio nehipnotičku regresiju, preporađanje (rebirthing) i mnoge druge metode nazvavši ih zajeničkim imenom Dijanetika. I u Zagrebu djeluje ogranak njegove Scijentološke crkve u čijem krilu se provode sve dijanetičke metode. S. Grof, ugledni liječnik, psiholog i psihijatar je potvrdio Hubardove metode i svojim ugledom im dao dignitet.
Već su i službene znanosti, psihologija i psihijatrija duševno liječenje vezali za sjećanje (u ovom životu). Njihovo prekapanje po čovjekovoj podsvijesti je legitimno i priznato i od znanstvene i od šire društvene zajednice. Novi, alternativni terapeuti samo to sjećanje protežu na mnoge prošle inkarnacije, sve dok ne stignu do uzroka koji treba popraviti ili ukloniti. Pa tako uz bioenergiju, channeling, vidovitost idr. novi terapeuti koriste svu silu duhovnih tehnika, karmičkih čišćenja i raznih drugih spasonosnih ideja.
Znanstveni i akademski krugovi se ograđuju od njihovog rada, ali se događa da kad zapnu u svojim životima, kad zakažu sve priznate tehnike i metode i sami potraže nekog alternatvnog terapeuta. Treba naglasiti da te paralelne terapije pripadaju duhovnoj medicini, jer njihov osnovni pristup je kretanje od duše i duhovnog. Osvijestiti problem pokušavaju i jedni i drugi, ali je alternativa stvorila neke brže tehnike. U svakom slučaju svi imaju jako puno posla (naručivanja, čekanja i sl.). Čini se da je civilizacija jako bolesna.
Dakle reinkarnacija je izšetala iz okrilja velikih religija (Hinduizam, Budizam, Taoizam) i raširila se svijetom među mnoge i najraznorodnije poklonike (kršćani, ateisti, i svi oni koji ne znaju kud bi se svrstali).Kršćanstvo i Islam reinkarnaciju nisu doktrinalno pobili, ali ni priznali. Umjesto toga oni nude obećanje uskrsnuća. Nove sekte i religije uglavnom u svoj sustav vjerovanja ugrađuju i reinkarnaciju.
Jednako je nepojmljivo da će naše raspadnuto (ili spaljeno) tijelo uskrsnuti (Kršćanstvo i Islam), kao i da ćemo se ponovo roditi u nekom drugom tijelu (reinkarnacija). Obje ideje se temelje na vjeri, s tim da reinkarnaciju kroz neke tehnike i metode možemo barem naslutiti.
Sasvim je moguće da su naša tijela haljine u ormaru naše duše, koje kad se potroše zamjenjujemo novima, da bi dalje mogli učiti, rasti i putovati prema svjetlu spoznaje, ka svome Tvorcu.
Reinkarnacija svakako naglašava našu osobnu odgovornost za ono što nam se događa. Ako nismo pogriješili u ovom životu, možda smo nešto dovukli iz prošlih inkarnacija.