Iz srca otkidam riječi, uzimam ih u ruke i stavljam da polako kapaju iz plavog flomastera ... formira se zgusnuta riječ, niz po niz i listovi knjige se pune u priče što su počele svoj život izvan ove bijele površine. Sve je to slijepa mreža za snove, čaša vode u pustinji,  dok nisam ugledala tvoje lijepe plave oči. Kao prazna zvona na katedrali zvale su me da preskočim sjenu i zarotiram se oko tebe. Uspjele su i čudim se samoj sebi, kako zaranjam u te plave oči, drugačije od onih koje sam voljela. Pokrivaš sve moje oblike točno na onim mjestima gdje su prelomljeni pravci kretanja, pratiš me točno tamo gdje sam zastala i puštaš da se spajamo u mirnim nemirima, u čudnim tumačenjima pojava bez snopova svjetla. Privikavaš me na sebe, učim da ponovni život nije kruta umjetnost, već ono što je bilo duboko zatvoreno, svileno i mekano pa tek sada dobiva svoje prave oblike ...