Razvaline na drveću od snijega, te bijele nemani, tijekom noći daju moć i vidim da se ne može tako lako pogledati u nebo. Lutala sam noćas snovima, kao što sam jutros dolutala do svog odredišta. Iz visina su na dno duše pale lagane pahuljice i u toj pustinji se nisu snašle. Samotnjak sam bila u napuštanju topline doma, vodili su me duhovi jutra, a ljudi su hodali i nisu se gledali. Bilo je preteško jutros gledati u nebo, drugačijeg nagnuće prema meni. Nije mi bilo sklono proteklih mjeseci. U praskozorju proljeća okovanog bijelim snijegom ovog jutra razveselila me pjesma «nekako s proljeća». Teške su moje pripreme za proljeće. Otvaram se polako, obuzdavam svoju nemirnu prirodu i pripremam je da se otvori dolaskom toplih vjetrova s juga, bistrog jutarnjeg neba i mekanog plavetnila noći. Do tog vremena, stojim u ovoj snježnoj pustinji i čekam duhove prirode da me povedu u susret snovima, gdje neću dolutati do svog odredišta. I onda se pitam: hoće li mi 2010. biti milostivo naklonjena? Hoće li ovi dani na novom kalendaru što se beskrajno nižu biti blaži, nego protekli dani sa starog kalendara 2009. godine? Nerado se okrećem iza, nerado gledam što je bilo, a bilo je loše. Dok sam bila samotnjak, godina koja odlazi me nije toliko zanimala, već ona što dolazi. Rezimirajući dan po dan protekle godine opet me razveseljava pjesma “nekako s proljeća”, zlatno sunce toplog ljeta i divne boje nedavno završene jeseni. Na blijedim obalama mog života slušam anđele i vidim da me gledaju u oči, prate pokrete mojih usana, ali ništa ne razumiju. Opet razvezujem dušu i polažem je kao pred oltar nedosanjane sreće. Nebo mi se nagnulo, opet mi je dodirnulo trepavice između kojih više ne odlijeću ni snovi ni ptice. Svakog dana spustiš se sa svoga obronka i obgrliš me mirisom svog osmijeha, magija tvojih riječi me uznemiri, a globus i dalje pokreće svoj ples uvijek u istom smjeru. Očekuje li i nas sreća jednog dana na blijedim obalama naših života gdje su nas ostavili da skončamo razvezane duše? Ne znam. Znam samo da si ti pjesma moje duše, bez obzira kakvo je finale bilo koje godine ovog milenija, bez obzira na bilo kakva rezimiranja i bez obzira na sve obzire – još uvijek zadrhtim kad čujem “nekako s proljeća”.