Sjetih se kako je pocela ova godina. Pocela je u panici, kako docekati kraj mjeseca, s placom koja je osla za rezije i skolarine. Sjecam se obecanja sto sam dala za Novu Godinu, da cu se truditi biti nasmijana u svakom trenu. Da cu poteskoce prihvacati kao kamen na cesti, sto jednom netko rece, gledat cu kako da ga maknem , preskocim ili zaobidem.

Tako sam pocela, a onda bum prvi mjesec poteskoce, drugi mjesec jos gore., nikad kraja svakodnevnim davanjima, a primanja se nisu cak ni primjetila. Uskoro su se i prehlade pretvorile u kronicni kasalj, moje mlade kceri, muzu se podigao pritisak u visine, a starija kcer zavrsi u bolnici.

Osjecala sam se na kraju svijeta, moje obecanje da cu probleme rijesavati s osmjehom ishlapilo je. Napetost je sve vise rasla, a moja tuga je bila sve dublja, cak i bez sve teske situacije, nalazila sam svaki dan razlog poceti sa suzama. Tu je bila i nostalgija , plac za umrlima i za sve sto se dogodilo meni, mojima i cijelom svijetu. Ali , navika pisati ujutro, bar dvije rijeci zahvale za dan sto je dosao ili jauk ili bilo sto sto bi me podsjetilo da zivim me spasilo.

Tako sam jedno jutro pregledavala svoje zabiljeske i naisla na moje obecanje, pogledala sam se i svatila da mi sve ide sve gore, a bore se ucrtavaju, ma koga brige vise i za te bore, pa starim tako i tako, al moji su bili sve gore i gore. Prvo sto sam napravila je; zapalila sam svijecu. To uvijek cinim, kad sam svjesna, kad sam pri sebi, kad sam u krugu svjesnosti sadasnjeg trenutka. Upalim svijecu i kazem dvije tri rijeci molitve i zahvale, makar zahvale na najgorim stvarima, a to mi pomaze koncentrirati se i treba reci uvijek hvala, to otvara.. Otvara srce, um, vjetujte mi otvara nebesa.

Poslije paljenja svijece, zamislila sam se i pocela trenirati osmjeh, rekoh,; Svejedno ja plakala ili se smijala situacija prolazi i dolazi, pa onda zbog mojih, da im bar podarim osmjeh. Trajalo je to kojih par dana, jutro, osmjeh, i usadivanje dobre volje, pozitive ma kako tesko bilo,pisanjem i ponavljanjem, nije me brige, cinim ono sto mogu, a sve drugo je u Bozjim rukama. Bilo mi je tesko, no nisam se dala vise dolje, trazila sam samo mir, osmjeh i blagoslov, koji sam mogla podariti mojoj maloj obitelji.

Uskoro se sve polagano smirivalo, muz je uz dijetu i vjezbanje sredio visoki tlak, kceri su uz sve testove medicinske i pomoc prijatelja uspjele rijesiti zdravstvene probleme. Ne da mi se pricati o svemu detaljno, al ja znam da moje obecanje dati osmjeh je bilo pravo obecanje, a i tog trena mi nis drugo nije ni palo na pamet, samo osmjeh, jer sve sto sam vidjela u prosloj godini je bilo tesko, tmurno, jadno i bezizlazno kod mene i pretezno svih oko mene.

A obecala sam i da cu paziti na zdravlje i da cu vise vjezbati i da cu neke stvari dovesti u red e to ostavljam za drugu godinu, a uz osmjeh nadam se da cu i to rijesiti.