a moglo je i ovdje biti...ili ne biti...

jesmo li mogli raditi marljivije i s više srca u tome, a manje kalkulacije koliko ćemo zaraditi. možda smo mogli nekome pomoći samo zato jer smo tako osjetili da treba, a ne za novac.

 

 

 

jesmo li mogli voljeti više i jače, jesmo li smjeli pokazati ono što osjećamo i je li to bilo baš onako za praf?

 

jesmo li mogli imati više razumijevanja za različitosti, a manje vremena za isključivosti... jesmo li mogli pružiti ruku iz srca, a opet bez straha da će nas ugristi... jesmo li ubacili koji paket u kutiju za siromašne, pa makar brašno, za kruh, ne kolače...

 

 

 

jesmo li iskrenošču nekoga bahatog povrijedili ili pak prikrivanjem istine zaštitili nenamjernu pogrešku..

 

jesmo li isprali koji put suzama molitvu, ili je naše srce ostalo suho na nepravde i nasilje.... na ulici, na poslu i ono najgore u obitelji... što ih tjera da dižu ruku na najbliže, tko ih je ranio tako duboko da to ne znaju reći drugačije?

 

 

pospremit ćemo naše stanove i ormare, no hoćemo li pospremiti i naše misli, nadanja i htjenja, hoćemo li naše srce dovesti u red i hoće li naš razum posložiti prioritete onako kako je pravedno, a ne nužno...

 

nismo sveti i čisti i ako težimo tome, prilagođujemo si svemire i vjerovanja kako bismo si opravdali postupke, legli mirne savjesti i spavali snom pravednika...

a tamo negdje u dalekom svemiru čeka neka nova godina ili minuta da dođe njen red u ovom mom svemiru, da mi da, po tko zna koji put, priliku da budem bolja, iskrenija, mudrija... no hoću li ? pokušati.. naravno!