KAKO POSTIĆI DUBOKI DUŠEVNI MIR I TRAJNU SREĆU

 

 

     U prošlom napisu govorili smo o tome da ukoliko želimo postići apsolutnu sreću, trebamo je tražiti na apsolutnom izvoru a taj izvor je u našem Istinskom Biću koje je Apsolutna Istina. Isto tako smo spomenuli da se sreća kao duševni doživljaj javlja kao prirodna posljedica smirenog uma, odnosno uma koji se ne raspršava u bezbrojnim, uvijek novim, nadolazećim mislima, brigama, problemima, neizvjesnostima, strahovima, koncepcijama.

     Ispunjenjem želje um se trenutno umiruje i zbog te privremene smirenosti uma, javlja se u duši osjećaj sreće, ali nažalost kratkotrajno kako smo to već prije uvidjeli.

Isto tako znamo da su sve naše aktivnosti izvan onih koje su egzistencijanog karaktera,

nužno motivirane željom za ispunjenjem i srećom, što god da pod pojmom sreće podrazumijevali. Vjerujem da su se mnogi od nas već do sada uvjerili u relatvni karakter mira i sreće koja kratkotrajno prati ispunjenje one želje koja se projicira na bilo koga ili bilo što u svijetu  izvan našeg unutrašnjeg svijeta.

     Ako smo konačno shvatili i razumjeli karakter takve kratkotrajne sreće, koju kao sjena uvijek prati njena vlastita suprotnost u obliku straha od gubitka iste, onda je zrelo vrijeme da se upitamo kako postići trajni mir i sreću koja je kao duševni doživljaj (iskustvo) samo posljedica smirenog uma.

      Dakle, ponavljam, jer je ovo izuzetno važna spoznaja, doživljaj sreće je iskustvo duše koje je isključivo posljedica spokojnog, smirenog uma.

      Sreća nije u objektima (osobama, predmetima, događajima) izvan nas, kao niti u mislima koje izlaze iz nas. Sva relativna sreća koja se pojavi kao posljedica ostvarenja takvih želja povezanih sa vanjskim objektima i našim vlastitim mislima, isto tako će i nestati kada, ili izgubimo dotični objekt, ili se zasitimo istoga, ili ako se radi o našim vlastitim mislima, kada lijepe i benevolentne misli zamjene brige, problemi, strahovi....

Ako trajna sreća nije u objektima, osobama niti u poželjnim okolnostima izvan nas, već na izvoru našeg Istinskog Bića,  koji je u nama,  tada nam se valja svim srcem i odlučnošću zaputiti u tom smjeru, u smjeru prema središtu (izvoru) našeg Bića koje je  u nama samima.

     Smjer u koje smo se kretali da ostvarimo svoje želje je bio iznutra prema van, a sada vidimo, mijenjamo taj smjer za 180 stupnjeva i okrećemo se k Sebi, u unutrašnjost svog Bića. Trajna sreća se postiže postizanjem trajnog duševnog mira, a trajni duševni mir se postiže radom na tome.

      Rad na postizanju trajnog duševnog mira svodi se kao prvo na razumijevanje čitavog procesa oko ostvarivanja sreće putem ispunjavanja želja, koji proces, kako smo već uvidjeli neće i ne može rezultirati trajnom srećom. Kada smo se iznutra intuitivno uvjerili da je gore iznešena tvrdnja istinita, i da zaista više ne želimo traćiti vrijeme na besmisleno i isprazno ispunjavanje želja koje nam nikada neće pružiti trajno zadovoljstvo i ispuniti dušu istinskim smislom i pravom dubokom srećom, tada počinjemo sa praktičnim radom na sebi.

     Načina ili puteva koji vode do ostvarenja dubokog duševnog mira i trajne sreće ima mnogo, ali najveća većina tih puteva (metoda, tehnika) je indirektna ili zaobilazna, što znači da ima i direktan put do ostvarenja trajnog mira i sreće.

     Naše istinsko Biće ili Jastvo (Sebstvo), je naše istinsko „Ja“. Naše istinsko Ja koje ćemo u daljnjem tekstu zvati Jastvo ima svoju personalnu i transpersonalnu (impersonalnu) dimenziju. Personalna dimenzija Jastva se popularno naziva „ego“ a transpersonalna dimenzija se već milenijima naziva Bog. Sada bi mogli, da malo pojasnimo te pojmove, navesti još pojmova koji simbolično opisuju ta dva ključna simbolična pojma.

     Sinonimi za Boga su: Brahman, Transpersonalno ili Impersonalno Jastvo, Totalno Jastvo (Jungova kovanica), Jahve, „Ja Jesam“, Viši Ja, Alah, Krišna, Krist, Čista Svijest, Maha Puruša, Bitak, Apsolutno Biće, Izvor sveg postojanja, vidljivog i nevidljivog, Duh, Kozmički Um, „Ja-Ja“, Beskrajni Ocean Svjesnosti, Istinsko Biće,  itd. U stvari Bog je samo Jedan  bez drugoga jer je neograničen i vječan, a dva entiteta takovih kvaliteta ne mogu postojati jer bi nužno ograničavali jedno drugo pa tako postoji samo  Jedan Bog.

 

Taj jedan Bog ima jako mnogo imena. Dakle Bog je samo Jedan i Beskrajni je Ocean Svjesnosti Sam u Sebi ili Sam po Sebi.

     Sada se za trenutak vratimo na tzv. „ego“ i njegove sinonime: personalno jastvo, ličnost, osoba, personaliti, niži ja, fantom, avet, ja, lažni ja, niži um, 666, tjelesni ja, psihička duša (jer možemo razlikovati i vegetativnu i duhovnu dušu).

     Koja je razlika između Istinskog Ja i lažnog ja? Koja je razlika između sunca i njegove zrake koja se reflektira na kapi rose kao malo, minijaturno sunce?

     Razlika je ta, što maleno sunce koje se reflektira u kapi rose nema svog vlastitog postojanja bez svog izvora, istinskog sunca, kao što niti lažni ja ili ego nema svog vlastitog neovisnog supstancijanog postojanja bez Istinskog Ja, Boga. Isto kao što se maleno sunašce reflektira u kapi rose kao reflektivnom mediju, tako se i ego reflektira u umu kao reflektivnom mediju i predstavlja više ili manje iskrivljeni odraz Boga ili Svijesti, te nema svog vlastitog i neovisnog postojanja. Da li je odraz više ili manje iskrivljen ovisi o čistoći ili nečistoći reflektirajućeg medija-uma.

      Neka mi štovano čitateljstvo ne zamjeri što se nisam odmah okomio na opis direktnog puta do ostvarenja trajnog mira, ali osjećam potrebu da prije toga razmotrimo neke preliminarne stvari koje će nam pomoći u samom razumijevanju metode direktnog puta do ostvarenja trajnog mira.

     Ukoliko taj lažni ja (ego) nema svog vlastitog neovisnog postojanja kao što smo prethodno ilustrativno pokazali, znači da je on samo jedan privid ili lažna pojavnost koja se javlja zbog našeg neznanja o njegovoj prirodi. Privid postoji tako dugo dok ne shvatimo da je privid. Mi dajemo veliku važnost tom fantomu upravo zato jer živimo u iluziji da je on stvaran. Ako u mračnom kutu sobe uočimo uže koje oblikom podsjeća na zmiju, možemo se uplašiti, misleći da je tamo stvarno zmija, dok, pažljivije motreći ne otkrijemo (raskrinkamo) „istinu“ o zmiji. Da li zmija ima svoje stvarno postojanje u užetu. Nema, ali naš iskrivljeni doživljaj stvorio je privid stvarnosti zmije koja u stvari ne postoji.

     Ako pažljivije promotrimo tko ili što je taj ego, naići ćemo na isti zaključak kao i u slučaju zmije. On u stvarnosti ne postoji onakav kakvog ga mi sada u neprosvjetljenom stanju uma doživljavamo, već je nešto sasvim drugo od onoga kako nam se stalno prikazuje. Da li sjena, koju radi naše tijelo obasjano suncem pod nekim kutem, postoji? Postoji jer ju vidimo, ali kako dugo će postojati? Tako dugo dok sunce ne dođe potpuno okomito iznad našeg tijela, pa ili će nestati potpuno, ili će biti gotovo neznatna. Sjena je dakle privid koji postoji dok se ne obasja svjetlom, ali tada kada je više nema ne možemo reći da je nekuda otišla, pobjegla, nje u stvarnosti nema, odnosno ima je kada nije obasjana svjetlom. Dakle sjena nije supstancijalna već prividna, lažna pojava.

     Isto je tako i sa egom koji postoji, takav kakvog ga mi doživljavamo, samo tako dugo dok se ne prosvjetlimo, odnosno shvatimo u direktnom iskustvu istinu o njegovom prividu, odnosno stvarnom nepostojanju. Kao što je svjetlost sunca pavši na sjenu dokinula relativnu istinu o njenom postojanju, tako i svjetlost Apsolutne Istine kada padne na tzv ego dokida relativnu istinu o njegovom nazovi postojanju. Kao što niti sjena nije pobjegla kada je bila obasjana svjetlom sunca, kao što zmija nije pobjegla kada smo prepoznali uže, tako niti ego neće pobjeći kada ga osvjetlimo svjetlom Apsolutne Istine, jer i sjena i uže-zmija i ego u stvari nemaju stvarnog apsolutnog postojanja, odnosno pojavljuju se samo kao prividne pojave dok ne budu obasjane svjetlom istinitog uvida.

     Kada se probudimo iz sna o stvarnosti ega, ono što će ostati kada privid nestane, jest Istina koja nas automatski oslobađa od ropstva u kojem smo do tada živjeli i poslušno poput sluge ili roba služili i robovali prividu ili sjeni stvarnosti koja se zove, „njegovo veličanstvo-lukavi varalica ili otac laži....“

     U posljednjoj knjizi Novog Zavjeta, Otkrivenju, govori se o „njegovom veličanstvu“ kao o nižem, tjelesnom ili reaktivnom umu, koji je simbolično predstavljen brojem 666, koji kada se numerološki prevede na slova i riječi, označava na grčkom riječi „nous nuus“, ili u prijevodu, niži (tjelesni) um.

 

 „Ja“ ili Jastvo je samo jedno, ali se ono reflektira na „površini“ nižeg uma kao ego ili lažni ja, i vuče nas u sve moguće nevolje odvajajući nas od naše istinske prirode, istinskog Ja ili Boga.

     Kako se ego prividno odvojio od svog izvora koji je Bog ili Čista Svjesnost, da bi preživio mora se služiti nebrojenim trikovima, i tako je svoju dijaboličnu strategiju razvio do neslućenih razmjera. Ego zna  ako ga se obasja svjetlom istine, on je završio svoj lažni pjev, nestaje s lažnog prijestolja zauvijek, a sa njim i čitave vojske misli (briga, problema, strahova, zarobljavajućih koncepcija), koje su nas čitav život tiranizirale i zarobljavale doimajući se stvarnima i važnima.

     Po definiciji, ego je onaj dio svijesti koji se poistovjećuje sa tijelom. Ego je u stvari prva i početna misao : „Ja sam ovo tijelo“, iza koje se nizaju u neprekidnoj koloni vojske i čete kako pozitivnih tako i negativnih misli. Misli su te koje nam robe mir uma i stvaraju sve vrste nemira, briga i problema. Mir uma se postiže u nedopuštanju svim tim kolonama besmislenih, beznačajnih, efemernih i ispraznih misli da slobodno skakuću po pozornici našeg svjesnog uma. Kako smo već rekli sve te kolone misli imaju jedan izvor, a on je u prvoj, početnoj misli, „ja sam ovo tijelo“, a to je po definiciji ego. Dakle uništenjem te prve, početne misli, na koju se nadovezuju beskrajne čete drugih misli, mi u stvari uništavamo „njegovo preuzvišeno veličanstvo, njegovu ekselenciju“, ego. Ispravnije bi bilo reći da ga u stvari ne uništavamo, jer on u stvarnosti i ne postoji kao takav entitet (fantom), kakvim nam se stalno prikazuje.

     Ako ego kao takav u stvari i ne postoji, što onda to u nama postoji a zove se JA?

Dakle, konačno dolazimo do same srži problema....TKO...SAM...U STVARI... JA?

 

„Direktni Put“ je ime za najbržu i najjednostavniju metodu raskrinkavanja bespočetne laži o prividnom postojanju tzv. entiteta koji se zove „ego“. Taj varalica ili otac laži tiranizirao nas je životima, držeći nas u neznanju o njegovoj pravoj prirodi koja je privid. Služeći se najlukavijim strategijama i trikovima koje se uopće mogu zamisliti održavao se je na životu stvarajući svoj fantomski svijet privida u kojemu nam nikada nije davao pravu sreću, već smo za svaki mali užitak tjelesnih osjetila, morali plaćati visoku cijenu u vidu bezbrojnih problema, kompromisa, briga, strahova.

     Sada je konačno došlo vrijeme da ga skinemo s njegovog lažnog trona, prepoznavši njegove obmane, trikove i lukavu strategiju. Ego neće moći preživjeti Apsolutnu Istinu kojom ćemo ga obasjati, iako će i tada u svojoj samoodbrani, kao umiruća zvijer nastojati upotrijebiti svoje najubojitije oružje, sugerirajući nam da „uništimo“ li njega, uništit ćemo i sve svoje snove i želje koje smo ikada mogli pomisliti da bi ih mogli ostvariti. Samo oni koji su se do sada već uvjerili u „istinitost“ sugestija koje nam dolaze od oca laži, željeti će jednom zauvijek okončati dramu „ego tripa“ i započeti živjeti slobodno, neovisno i ostvariti trajni duševni mir, tihu radost i sreću, raj u samima Sebi, a priča o egu i drama povezana s njim, ostat će još samo kao zaboravljeni san.

- . -    

 

     U sljedećem napisu upoznat ćemo se sa praktičnim postupkom „Direktnog Puta“, koji je za razliku od svih drugih indirektnih, i više ili manje zaobilaznih, iako vrlo kvalitetnih i dobrih puteva, direktan i najbrže vodi do prepoznavanja svoje besmrtne prirode do probuđenja!