Koliko ste se samo puta razočarali u voljenu osobu, koliko ste samo puta potegnuli za čašom, ili za nekim drugim porokom, samo da bi zaboravili, samo da bi na tren ugasili tugu... jeste li ikad poželjeli nešto što je tuđe, nešto što nikada ne bi moglo biti vaše, nešto što vam stoji tu, pred nosom, a ne smijete ga dodirnuti, jer i sama želja za tim je grijeh? Zasigurno jeste. Možda ste kasnije ipak došli k svijesti i shvatili da je to nemoguće, ali sam sigurna da je većina skrenula s puta. I ne, ne krivim vas (mada, u biti, ja ni nisam tu da vas krivim ). Svatko tko kaže da se nikad nije osjećao kao da je na samom dnu života, ili laže, ili pokušava sam sebe da zavara.

Kažu, vrijeme je recesije. Da, jeste, ali za one bogataše kojima su izneda pale dionice, pa su izgubili koji milion, ili milijardu. Njima očito to teže pada, i dublje ih pogađa, nego nas kojima je svaki dan od kad znamo za sebe, recesija. Ili se već odveć nalazimo u njoj, ili smo tek koji korak od nje. I tako iz dana u dan. Dok nam očevi i muževi rade na dnevnicama, od kojih, ruku na srce, ne možemo kupiti niti ono osnovno, oni pare zgrču sjedeći u nekoliko tisuća vrijednim foteljama i čaprkajući po računarima.

100 grama arogancije, žličica volje,200 grama krađe, prstohvat obmana, par  novopećenih kumova i šaka  prevare = bogataš.

I ne. Ne pričam ja sad o političarima i biznismenima, to mi je samo metafora za stvarni život. Jer ako stvari sagledate na moj način, i malo pročitate između redova, doći ćete do zaključka da u biti govorim o sreći i nesreći i o vječnom pitanju „ Zašto se ovo bas meni događa?“

E, dragi čitaoče, ne, ne događe se samo tebi. Sve nas veže ista muka. I ma kako neko više bio miljenik sudbine, svako na kraju dobije što zasluži. Neki ranije, a neki kasnije. Ne, ne daj Bože, ne kažem ja da mi je drago kad čujem da je netko bankrotirao, da ga voljena osoba napustila, ili ne daj Bože, da se radujem nečijoj smrti, ili teškoj bolesti, samo zato što taj netko nije zaslužio ni mrvicu respekta i sažaljena... Baš naprotiv, slažem se s onim „Najgore je imati pa nemati“! Vjerujte da je tako.

Mi koji smo naučili da nas sve što je dobro  zaobilazi u širokom luku, već smo se davno navikli na pehove, pa kad nam se napokon i desi nešto dobro, pokušavamo to svim silama zadržati i očuvati. S druge strane, onaj „srećković“ je uvijek tetošen od strane sudbine, uvijek je dobijao najbolje karte, uvijek je bio pobjednik, i zato nikada nije naučio kako se nositi s porazom. Ne bitno da li se tu radilo o vašem poslovnom kolegi, ili prijateljici, ili o nekoj sasvim trećoj osobi, vjerovatno ste bar jednom poželjeli da budete kao ta osoba. Sretna, odvažna, uvijek sretne ruke...

I sama sam takva, i to nije nešto čega bi se netko trebao stidjeti, svako ima neke svoje ideale, samo što mnogi nisu svjesni da ako je vama taj netko idol ne mora značiti da on to¸uistinu i jeste.

I u buduće, kad se rastužiš, kad budeš usamljen, kad se cijeli svijet obruši na tebe, i kad pomisliš da ne može biti gore.. nasmiješi se, ali onako, od srca, s dušom. Jer vjeruj, i od najgoreg ima gore.

I ne misli da je tebi najgore, da te Bog mrzi, jer to nije istina. Nekom na drugom kraju planete je možda sto puta gore nego tebi, neko možda stvarno nema izlaza, a ti ga još imaš, samo ga trebaš potražiti .Shvati to kao Božiji test, kao samo još jedno iskušenje pred koje te On stavlja, i potrudi se da ne padneš. Jer to je vjerovatno bio samo još jedan jarak na tvom putu ka sreći, jarak koji jednostavno nisi mogao predvidjeti. Uspravi se i nastavi. Jer šta dobijaš s tim što ćeš zbog tuge tonuti još dublje?

I ne zavidite drugima jer „Nije zlato sve što sija... Niti ljubav sve što na nju sliči!“, to sam osjetila i na vlastitoj koži, i nije nimalo ugodan osjećaj. I šta ako se sad karte ruše, složite ih opet, dajte si vremena, i počnite s novom kulom.

Ljubim vas sve.....