Iz trenutka u trenutak, sve se mijenja. Jedina prava životna konstanta je promjena, a ipak, za mnoge ljude, život se čini uvijek isti - vrijeme prolazi, a „ništa se ne događa“. S druge strane, tu su i oni koji stalno rade rezove, poduzimaju niz promjena izvana kako bi izbjegli promjenu iznutra. To su dvije krajnosti – uporno opiranje promjenama kako bi se zadržao status quo i mijenjanje radi promjene same, radi intenziteta, radi osjećaja da se nešto događa.

Kako bismo ostali na istoj mrtvoj točki (u muljevitoj dosadi, na vrhu ledene stijene, na besciljnoj ravnici, u sigurnoj kutiji), na tisuće različitih načina se možemo opirati promjeni. Možemo biti poput noja koji gura glavu u pijesak praveći se da razloga za promjenu nema. Možemo se opirati promjenama i metodama tigra, jasno pokazujući zube i panđe svima onima koji nas pokušaju pomaknuti s mjesta. Ili metodama sove – uzdigavši se na krilima znanja i iskustva do sigurne grane drveta odakle možemo promatrati trivijalne živote manje mudrih smrtnika.

Načina je puno, a zajednička im je riječ: sigurnost. Tu smo gdje jesmo. Ako je dobro, naravno da ćemo htjeti tu i ostati. Problem je u tome što, kada se uporno opiremo promjenama zapravo ne znamo što propuštamo. Većina ljudi koji godine i godine provode u lošim partnerskim, obiteljskim ili prijateljskim odnosima radi to jer jednostavno ne znaju bolje od toga. Čuvaju svoju osobnu zonu sigurnosti i ne usuđuju se riskirati.

Kako bi (bez obzira na nezadovoljstvo) održali status quo, koristimo se raznim izgovorima tipa: „Uvijek može biti i gore“, „Uložio/uložila sam puno vremena i truda da dođem dovde“, „Trebam samo naučiti prihvatiti stvari kakve jesu“ i slično. Takva razmišljanja su neka vrsta mentalnih pregrada koje nas čuvaju od potencijalnih opasnosti za koje mislimo da bi nam ih mogla donijeti promjena. One nam omogućuju da se održimo na mjestu jako dugo, sve dok nas život ne dovede pred zid. Zid može biti bolest, otkaz, odlazak partnera, odlazak u mirovinu, fizički ili psihički simptomi koje si ne možemo objasniti.

U takvim situacijama mnogi ljudi posegnu za religijom ili duhovnošću. Novi, duhovni, način razmišljanja i doživljavanja svijeta može biti izuzetno oslobađajući. I sama terminologija je takva, šireća, rasprostranjujuća: univerzalna ljubav, vječni život, potpuno prepuštanje, bog u svakome od nas, suosjećanje prema svim bićima. U stanju takve, proširene svijesti, lakše je biti čovjek. Osjećamo se rasterećenima za malenkost svog postojanja i za malenkost svojih problema. Tko sam ja u odnosu na beskonačan svemir? Tko sam ja u odnosu na bilijune nedostižnih zvijezda, u odnosu na izuzetnost kreacije golubljeg krila? Iz perspektive tog sveobuhvatnog, kozmičkog oka, naš sadašnji problem (ma što on bio) postaje usputan. Tu smo i tako samo u prolazu - trajemo trideset, pedeset, osamdeset ili sto godina - ima nas pa nas nema.

Osjećaj univerzalne ljubavi, suosjećanja i povezanosti s cjelokupnim postojanjem pridaje životu jednu novu dimenziju, donosi osjećaj prepoznavanja i mira. Međutim, u ljepoti duhovnog buđenja se krije i velika opasnost od kamufliranja problema. Promjenom perspektive (od mikrokozmičkog „ja“ do makrokozmičkog „sve“) osobni problemi ne nestaju, već se njihova težina rasplinjuje u novousvojenoj univerzalnoj lakoći. Širna duhovnosti lako može postati kompenzacija za suženost percepcije kada su u pitanju osobni problemi. Baš kao što zaliječivši simptom ne dopiremo do uzroka fizičke bolesti, tako i usvajanjem novih, duhovnijih načina razmišljanja ne dopiremo do korijena psihičke ranjivosti. Često je, pod krinkom božanske, univerzalne ljubavi kamuflirana težnja ka božanskoj, univerzalnoj moći kako bi se pobjeglo od konkretne, ljudske nemoći.

Povremeno osjetiti nemoć, griješiti i imati probleme je ljudski. Da je sve uvijek u redu ne bi bilo nikakve potrebe ni motivacije za promjenom. Frustracija je sastavni dio života, ona unosi dinamiku, inspirira nas da idemo dalje. Ispadanje iz ravnoteže je sastavni dio održavanja ravnoteže. Nije uvijek lako priznati si gdje se na svom životnom putu nalazimo, sagledati prijeđeni put i otvoriti se onome kuda bi nas mogao odvesti sljedeći korak. Duhovnost može biti velika inspiracija za osobni razvoj kao i velika prepreka. Može nas otvoriti za nova iskustva i doživljaje, ali i zatvoriti za ostvarivanje svojih potencijala.

Korjenita promjena koja pronalazi svoje mjesto unutar okvira realnog, svakodnevnog života se uvijek događa na individualnom planu - unutar, a ne izvan „ja“. Riječ in-dividualno je latinskog porijekla i u originalu znači nedjeljivo od. Biti iskreno duhovan znači težiti ka jedinstvu sa samim sobom, a ne s apstraktnim predodžbama o dimenzijama ljudskog duha. To znači ostati senzibilan na osobne probleme, preperke, nesigurnosti, ranjivost ili boli koje su vrijedni znakovi na putu shvaćanja i upoznavanja naše ljudskosti. 

Tomica Šćavina, siječanj 2009.

Izvor: www.poticaj.net