I jutros sam se rastočila u nepoznate elemente postojanja, sa željom lutanja u slobodnom prostoru i bezvremenskom tijeku pulsirajućih zvijezda. Mekana svila Svemira još obavija ovaj lijepi grad gdje sam rođena i gdje živim moj lijepi život. Nebo mi je jutros naklonjenije, nego proteklih dana, mudro me promatra i daje pozitivan predznak ovom utorku. Pokušala sam mislima oblikovati neku rečenicu, ali i ona se rastočila u nepoznate elemente i simbole. Kraj mog boka spava snena duša, a za to vrijeme je mistik u meni proučio zadanu šifru ovog kasnolistopadskog dana. Utorak. Grad koji spava. Najava kišnih oblaka i južnog vjetra. Potrebna mi je ta toplina sa juga da raznese ove hladne bedeme sjevernog vjetra što me danima rastače u krhotine i razbacuje na sve strane svijeta. Iznad našeg kreveta slika pergamenta gdje je zapisano glagoljicom «zdravo, Marijo». Ta čudna slova djeluju mistično, ali mi je mističnija moja duša što još uvijek ne prepoznaje svoje dubine. Iz svih znakova što ih je Bog pred mene stavio, postoji labirint nepoznatih čiji krajnji cilj vodi u dubinu duše. Znam da ćeš mi pomoći u dešifriranju tih simbola i znam da ćeš me nomadski opet odvesti u svoje priče iz davnine. Još uvijek, tamo gdje je bio moj bok, tvoja glava zauzima svoje mjesto u zemlji snova. Znakovit mi je ovaj utorak i ovo lijepo vrijeme kad očekujem mekani južni vjetar sa granica mog postojanja.