Kao što rashuktali jesenski vjetar nosi lišće i plodove jeseni, sjemenke, koje ponešene njegovom snagom i namočene toplom jesenskom kišom nađu svoje mjesto na sasvim neplaniranom mjestu, procvatu čak i između dva kamena, u pukotini ili na rubu neke rijeke ili potoka, na proplancima,  tako je i mene ponio život, bacao me na različita mjesta, ponekad me tako jako bacio da me sve boljelo, a onda  me nježno uzeo u naručje i spustio na proplanak gdje sam procvjetala....

Čovjek bez korijena reklo bi se, ili bez  porijekla, ili čovjek koji nikome nije pripadao......

Rođena na današnji dan.... rekli bi u TV kalendaru, pri spominjanju nekih od zaslužnih ličnosti s ovog svijeta.... i ja tako razmišljam, rođena na današnji dan.... dok životne scene od dana rođenja pa nadalje prolaze kroz moje misli....

Rođena od majke, teško bolesne, a opet najhrabrije žene za koju sam ikad čula,  čiji sam bila izbor (hvala Bogu i njoj na njenoj odluci inače me ne bi bilo ovdje među vama), i od oca koji i dan danas  ne pronalazi ni sam sebe, nažalost. Davno su protjerani iz svojih ognjišta, još za vrijeme 2 svjetskog rata, i otišli kako bi negdje stvorili novi dom. Izabrali su za to Zagreb  i time odredili sudbinu i svojoj djeci.

Jedini period iz sretnog dijela djetinjstva pamtim tamo negdje izmedju četvrte i šeste godine života kada je mene i sestru čuvala baka za vrijeme dok je majka bila na teškim operacijama srca. Bilo je to za nas djecu, predivan period, pun sitnih djetinjih radosti. Jutrom nas je rano budio miris bijele kave i svježe ispečene pogače,  kokodakanje kokoši i glasanja gusaka u seoskom dvorišu. Najdraža i najbolja igračka bilo nam je slavonsko blato. Bože kako lijepe igračke su se mogle napraviti od tog blata.

Uživali smo izrađujući ležaj za bebu, bebu, pokrivač, tacnu za kolače, kolačiće, sve što nam je bilo potrebno od slavonskog blata moglo se napraviti.

Kad smo završili „kolače“ sva seoska djeca skupila bi se i napravila svadbu. Baka se veseila zajedno s nama. Udovica od svoje dvadesete, majka dvoje djece, sudbina joj je odredila težak životni put. Starija kćerka (moja majka) bila je bolesna i u bolnici pa se prihvatila čuvanja djece, a mladji sin se rastao i djecu ostavio kod nje na čuvanju.  Zajedno sa svom ostalom seoskom djecom protrčali bismo razdragano zajapurenih obraza  s kraja na kraj sela, uvijek sa drugom mladenkom i drugim mladoženjom.  Uvijek smo svi radosno iščekivali trenutak kad bi „svećenik“ rekao; sad možeš poljubiti mladu.  Većina curica zacrvenila bi se od stida, ali je ipak željno  nagnula obraz da bi dobila prvi dječji, stidljivi poljubac.

Sjećam se, na povratku u bakinu kuću, zastali smo na ulazu bez riječi. Baka nas je htjela razveseliti i pomaljati kuću veselom bojom. Odlučila se za plavu boju za koju ni danas ne znam kako ju je napravila, a onda da bi kući dala veseli štimung, uzela je krpu koju je skupila u rukama i zamočila u bijelu boju i tako išarala zidove. Zidovi su bili puni bijelih ruža, svaka drugačija, unikatna. Veselo smo se smijali zajedno sa bakom, uživala je u tim trenucima.

Uvijek bi nas na podne odvela spavati, po dvoje u svaki krevet i baka naizmjence uz nas. Mi smo, vražićki, napravili se da spavamo, a kad bi baka već od nestrpljenja i od umora klonula i počela hrkati mi bismo se izvukli i otrčali vani, do naših „igračaka“ koje smo načinili od blata.

Subotom navečer bi nas sve okupala u metalnom koritu (bilo je očajno hladno u njemu iz početka), sve nas istrljala krpom, obukla u svježe oprane pidjame i spremila u krevet pokriven tankom gazom da nas ne izgrizu komarci. Bili smo spremni za nedjeljnu misu. Rano ujutro zvala bi nas na doručak, potom oblačenje najljepšeg odijela, sve bi nas s velikom ljubavlju počešljala i s ponosom prošla pješice do kraja sela gdje se nalazila crkva.

Kad god bi prošla pokraj  susjeda koji su nedjeljom sjedili na klupicama ispred kuće pozdravila bi „Hvaljen Isus i Marija“ a oni su odzdravljali „Uvijek hvaljen bio“ pa smo i mi djeca na jednak način naučili pozdravljati. Dugo sam još, i u Zagrebu pozdravljala svakog svećenika i svaku časnu sestru pozdravljala na jednak način kako me je baka naučila.

Velika radost su nam bili i „radni dani“ kada se brao kukuruz. Tada bismo mi djeca uživali trčeći i trgajući klipove požutjelog i dozrelog kukuruza, i toliko bismo dosadjivali baki da nas je poslala na dud da ne pravimo štetu.  Na licu smo joj vidjeli da nije baš bila presretna kad nas je ugledala nakon što su sve pobrali, jer smo mi bili od uha do uha crni od slatkih plodova duda, a  na odjeći se nije mogla raspoznati boja koliko smo se umrljali. No samo bi nas izljubila i nikad nas nije prekorila.

To je bio jedini period koji mogu posvetiti svojim precima. Danas imam samo grobove,  dva  pradjeda, dvije  prabake  (na jednu od njih ja jako sličim tako su mi rekli ljudi iz sela) kojima čak ni imena ne znam, dvije bake i dva djeda, a samo jednu uspomenu, na jedinu baku koja je preživjela sve te nedaće koje su ih pratile kroz život.  Nemam čak niti jednu sliku, Imam nekoliko ručnih radova koje čuvam u svom ormaru, kao uspomenu na svoju baku. Često mi moji prijatelji pokažu slike iz svog djetinjstva, slike u kojima su ih držali roditelji za ruke, bake ih držale u krilu i tada me malo štrecne oko srca, no nije to ljubomora, prije bih rekla da je tuga...

Od svoje šeste godine, kada me je maćeha doslovce otrgla iz bakinog krila (branila je da ju viđamo) pripadam samo sebi. Često sam čeznula za zagrljajem, za poljupcem, za lijepom riječi. Navečer, u krevetu, puno puta sam zaspala uz tihe jecaje, sa suzama u očima, razmišljajući o sreći  i blagoslovu koji su imali moji prijatelji koji su odrasli u cjelovitoj obitelji.

Otac se predao alkoholu. Nije proživljavao moje dječje bolesti, moje petice, moje pohvalnice i diplome, stipendiju i nagrade koje sam dobivala za učenje i znanje. Ne znam ni da li je znao kako izgledam, jer me često od alkohola nije niti prepoznao kad bih ušla u kuću.

Udala sam se rano, bježući od same sebe, od svojih korijena, od svega što sam proživljavala služeći od svoje šeste godine maćehu i njezinu kćerku, od alkohola i besanih noći, od batina, od svađa izazvanih njegovim  gubitkom razuma.

Donijela sam odluku, pozvala sam muževe roditelje da se dosele k nama u kuću i od  moje  osamnaeste godine oni su mi bili otac i majka. Sjećam se dobro tih dana, sjedila sam sa osamnaest godina i djetetom u krilu i plakala, čeznula za majkom, za tim najdražim bićem, čeznula za zagrljajem, za osmijehom, za bilo čim što bi ukazalo na njenu prisutnost. Nije je bilo, a tako mi je trebala.... Nitko me nije mogao posavjetovati, nitko utješiti, ni sa kim nisam imala razgovarati, a onda su došli u moj život svekar i svekrva i moj život se promijenio.

Možda zato što su oni bili jednostavni i normalni ljudi, a možda i zato što sam im ja dala svu ljubav koju sam dugo skrivala u svom srcu, neizmjernu ljubav koju nisam mogla dati svojim roditeljima, možda je zato naš odnos bio jednostavno savršen.

Svaki dan smo se skupili za obiteljski stol, ručali hranu koju sam skuhala s ljubavlju za ovo dvoje dragih ljudi i moju djecu, kojih je sad već bilo troje, a za stolom se uvijek pridružio i još poneki rođak, uživajući u opuštajućoj atmosferi. Ručak je započeo s molitvom, završio s molitvom. Nakon ručka smo sjeli, popili kavu, potom razgovarali, čitali knjige.

Zbog svekrve sam naučila plesti čak i čarape, ne samo šalove i veste, već i „priglavke“ tj. šlape koje su žene na selu plele svojim ukućanima da im nije zima za noge. Zbog nje, da bi se ona sa mnom ponosila, naučila sam vesti, izradila sam Wihlerove goblene, njih desetak, kako bi se ona mogla mojim radovima pohvaliti ženama iz sela, heklati, sve ono što je prava žena prema principima sa sela trebala znati, pa čak i peći domaći kruh i pitu. (I danas kažu, da ja žena iz grada pečem najbolju pitu, valjda je ta ljubav još u meni).

Zbog svekra sam naučila kopati, grabljati, saditi povrće i sve o voćkama. Oni ljudi sa sela, za mene su mislili da nikad ništa neću naučiti. Prvi put kad sam došla u njihovo selo, smijali su mi se pri mojim pokušajima da uzmem drvene grablje i sakupim pokošeno žito koje se kasnije treslo da bi se zrnje skupilo u vreće. (Tamo nije bilo kombajna). No, ja sam otrpila smijeh ljudi iz sela, stisnula zube i zaboravila na žuljeve, i hrabro se primila posla. Nekoliko godina kasnije, dida je stajao pokraj mene dok sam uređivala gredice u našem vrtu i nije prestao gledati. „Što gledaš“ pitala sam ga? „Nisam nikada vidio da netko tako zna urediti i usitniti zemlju, i tako lijepo posaditi“ govorio mi je, a ja sam se osjećala velika poput Baracka Obame u tom trenutku....

Uz svekra sam čitala, učila... Njega je sve zanimalo. Volio je slušati moje priče o dalekim gradovima, o poznatim ljudima, volio je slušati dok sam mu čitala knjige, ponosio se mojim nagradama, ponosio se sa mnom. ONI SU BILI MOJI RODITELJI..... I MOJI DJED I BAKA.....Mojoj djeci su pružili ljubav koju samo djed i baka mogu dati......

Godinu dana prije nego su umrli, jedan od njihovih sinova odlučio je da se oni trebaju vratiti u svoje selo. Svi smo bili nesretni, naročito ja, ali bila sam najmlađa „nevjesta“ od svekrve mlađa 40 godina, od svekra 55 godina, jedna od četiri nevjeste koliko su ukupno imali, i nisam imala nikakvo pravo glasa. Tužno sam gledala u muža, nadajući se da će on podići svoj glas i suprotstaviti se braći, ali nije, i on je bio mlađi brat, a prema njihovom načinu odgoja mlađi je morao poštovati odluku starijeg.

Prošlo je godinu dana, a u tih godinu dana moj najteži period života. Najdraža osoba, osim moje djece, moja jedina sestra oboljela je od raka i umrla u roku samo  četiri mjeseca. Ja sam mjesec dana poslije toga završila u bolnici, od bola, od tuge, od stresa, od svih životnih nedaća, gdje su me liječnici jedva spasili.

Nakon povratka kući, nekoliko dana pred sam Božić, bila je puna kuća muževih rođaka koji su me došli posjetiti, zazvonio je telefon. „Trebam nevjestu“ s druge strane se začuo didov glas.

Bila sam zatečena. U kraju, u kojem se žene nisu baš ništa pitale, u kojem nisu imale pravo glasa, niti su ih ikad tražili da bilo što kažu, dida je tražio, uz svu njegovu rodbinu i sinove, mene na telefon.

Drhteći sam držala slušalicu u ruci slušajući što mi govori: „Nevjesta, htio sam ti reći da mi je strašno žao što ti je umrla sestra, znam koliko si ju voljela i kako ti je. Nevjesta, samo da znaš, htio sam ti reći i da te volim. I upamti, nemoj nikad pustiti posao, žena mora imati svoj kruh u rukama“.

Ove zadnje riječi shvatila sam kao ispriku, jer sam uvijek puno radila u borbi da djeci priuštim sve ono što nisam sama imala, i silan trud mi je bio potreban da budu i materijalno zbrinuti i da uvijek budem uz njih, a bila sam u svakom trenutku njihovog života, a dida je volio da sam kod kuće i to je jedina stvar bila oko koje smo se znali raspravljati.

Rasplakala sam se od tuge, zbog njegovih riječi. Jako mi je nedostajao, a nisam imala pravo glasa da bih mogla odlučivati o njihovoj sudbini.  Dva dana nakon našeg razgovora, dida je umro. Nisam mu mogla otići na sprovod jer mi je najmlađe dijete bilo teško bolesno, ali sam u mislima bila stalno uz njega i molila za njegovu dušu.

Samo par mjeseci nakon njega, umrla je i baka koja je smrt dočekala u staračkom domu, tužna i sama. Patila je za svojom djecom, i svaki dan je govorila da će sigurno njena djeca doći po nju i odvesti je.  Na sprovodu nisam mogla zaustaviti suze. Bila sam neizmjerno tužna zbog njezinog odlaska.

Nakon sprovoda, među ljudima me potražio svećenik, koji ju je dan prije ispovjedio. Rekao je: „Ona je pričala samo o vama, nije bilo trenutka kada nije spomenula vaše ime“.  Te su mi riječi dale snage za dalje, kroz život, znači da mi nije zamjerila što se nisam borila, što se nisam ako treba i posvađala sa njezinom djecom, i izborila se za njih i za sebe. Ne, ona je voljela svoju djecu iznad svega, i poštovala je njihovu odluku iako je zbog toga patila.

I danas, kad god imam neki problem za riješiti, u snu mi se jave did ili baka, češće did.  Govori mi: „Nevjesta ne boj se, sve će biti u redu“! Zbog tih snova i riječi koje mi često govori, znam da su oni moji anđeli na zemlji, i da gdje god pođem oni su uz mene.

Moj otac i danas živi. Pet minuta udaljenosti od kuće u kojoj ja živim. Nikada mi nije rekao dijete moje, nikada me nije zagrlio, nikada me nije poljubio, niti me obišao kad sam bila bolesna.  Ne vjerujem niti da bi prepoznao moju djecu kada bi ih gdje sreo, iako sam ih često vodila kod njega dok sam željela da uspostavimo zajednički jezik i oprostim mu takvo njegovo ponašanje. Prije dvije godine, kad dide i bake više nije bilo među živima, a maćeha je umrla, pokušala sam reći tati sve što mi je duši. Objasniti mu kako se osjećam, i kako je meni. Bio je bolestan, nisam mu okrenula leđa, vozila sam ga u bolnicu, iz bolnice, doma sam mu kuhala i spremala, uz sav svoj posao i djecu, kapala mu oči po šest puta dnevno i sve poslove ostavila da bih mu pomogla. A onda sam mu našla ženu koja bi me zamijenila dok ja radim i bila uz njega da nije sam.  Rekao mi je „Slušaj bio sam na sudu, raspitivao sam se da li si ti meni  šta, s ozbirom da si punoljetna, i oni su mi rekli da mi nisi više ništa???!!!!! I da nemam nikakvih obveza prema tebi“ Mislio je pri tome na činjenicu da sam ja jedina ostala, i da bih mogla biti njegova nasljednica, a on se opet planira oženiti i sve dati toj ženi! Materijalno sam zbrinuta, i ne treba mi ništa od njega, i zato sam gledala šokirano u njega zbog riječi kojima je to rekao. 

Gledala sam u njega dugo i bez riječi, bol je bila prejaka i prevelika, suze su me pekle u očima, ali nisam rekla baš ništa. Pozdravila sam se, otišla na grob majci, zapalila svijeću čiji su plamen topile slane suze s mog lica, preko puta nje zapalila svijeću na grobu svoje sestre. Dugo sam plakala, sama, čekajući da sol rastopi bol koja se nakupila u prsima. Nisam htjela ići kući da me djeca takvu vide, a i ne bi razumjeli moju bol jer ONI SU IMALI I IMAJU SVU LJUBAV OVOG SVIJETA i ne znaju što znači BITI SAM I ČOVJEK BEZ KORIJENA, NE PRIPADATI NIKOME.

Slijedećeg dana, i ja sam išla na sud. Pitala sam mogu li se službeno odreći svog oca. Ne mogu. Zakon nije predvidio takvu mogućnost, iako bi mene takva mogućnost fiktivno zadovoljila. Moj otac, čovjek koji je u mom životu imao manju ulogu od onog vjetra s početka priče, imao je najbolje dijete na svijetu. Najboljeg đaka u školi, dijete koje nikada nije izreklo niti jednu psovku, nikada nije otišlo na ples, u kino, nikada dobilo komad nove odjeće, niti lijepu riječ, pa čak ni kocku šećera, baš ništa od njega..... čovjeka koji me donio na ovaj svijet........ čovjeka bez odgovornosti i bez osjećaja.....

Danas mi je rođendan. On stanuje samo par stotina metara od moje kuće..... S druge strane moje ulice stanuje kćerka od moje maćehe na čije rođendane je svake godine redovito odlazio i odlazi. Kaže, morao je, zbog maćehe. Ja njegova kćerka, i danas buljim u mobitel, i gledam, možda se sada, na rubu svog života probudi njegova svijest, pa se sjeti, da i ja negdje postojim..... negdje...... no ni ovaj put se na mobitelu nije prikazao njegov telefonski broj.... on ne zna da mi je rođendan, ni danas, ni svih prijašnjih godina... .... a ja ne mogu iz glave izbrisati modrice koji mi je nanio i tjelesno i na duši.......

Ne mrzim ga...... Mislim da ne osjećam baš ništa.... .više čak ni bol...... Htjela sam ga se službeno odreći, da i on zna da postoje ljudi koji ne zaslužuju da imaju djecu.......

Bog je bio milostiv prema meni i dao mi ipak obitelj, prekrasnu djecu, mir...... Brojanje naših korijenja počinje od mene......... jer nemam prošlosti....... ni predaka......ali njih sam dobro naučila da cijene svaku dobivenu stvar i svaki poklonjeni osjećaj, a naročito osjećaj ljubavi.......