Mojoj baki s ljubavlju
Moja baka je rođena u proljeće daleke devetsto i neke godine , u malenoj siromašnoj seoskoj obitelji.
Iako je bila vrlo bistro dijete, završila samo petoljetku. U njenom govoru o svojem djetinjstvu i školovanju osjetila sam žaljenje što ju nisu dali u škole,a imala je i priliku jer joj je ujak bio imućan i htio ju je školovati.
Što možeš, govorila je, kad se žensko dijete onda nije davalo u škole.
Kakve škole? Treba raditi, stoku čuvati, govorili su njeni roditelji. Tako je ona knjige čitala dok je čuvala stoku. Zapravo čitala je sve što bi joj došlo pod ruke. Udala se rano. Izrodila troje djece.
Znala je napamet mnoge pjesmice iz školskih čitanki. Pamtila ih je do svoje starosti i naučila je i mene recitirati neke, prije nego sam krenula u školu.
Često sam kod bake bila za vrijeme školskih praznika,a predškolsko razdoblje je za mene kod nje bio raj. Ujutro me budio miris svježe kuhanog mlijeka i kukurikanje pijetla , koji je lepetao krilima zovući svoje koke na gozbu od zlatnih kukuruznih zrna .
Dani su mi prolazili u igri. Trčala sam zelenim i mirisnim livadama, igrala se sa psom i mačkama. Od proljeća do jeseni brala bih i jela voće penjući se po granama. Pred veče bi sa bakom nosila vodu sa bunara u valov gdje se napajala stoka.
Ponekad bi pazila na volove ,dok bi djed i baka i ujak tovarili sjeno na kola. Gledala sam tada u ogromne volovske glave kojima su mahali lijevo desno i mlatili repovima kao s bičem,tjerajući dosadne muhe i obade sa tijela. Bilo me je strah stajati pred njima,onako velikima ali nisam se žalila.
U štaglju sam skakala po sijenu, zavirivala u gnijezda lastavica, i igrala se skrivača.
Proljeće na selu je bilo vrijeme kada se jako puno radilo. Orala se zemlja, sijala pšenica i kukuruz, kopale velike njive. Traktor tada u selu nije nitko nije imao. Volovi i konji su bili glavna radna snaga uz seljake. Kad je došlo vrijeme okopavanja kukuruza, onda bi išli jedni drugima pomoći. Tako se znalo skupiti petanestak seljana . Ujutro bi pojeli užinu,od svježeg sira i domaće slanine,a mjesto kruha jela se pogača. U podne bi se pod nekim velikim hrastom ili orasom odmarali dok ne bi stigao ručak
Baka je nosila ručak u velikoj korpi na glavi,jer u rukama je nosila što nije stalo u korpu. Ja bih za njenom suknjom cupkala i nosila vodu . Često se tu umjesto vode znala potegnuti rakija,al ne previše. Tek toliko da im da snagu . Moj djed je to doduše znao nekada i pretjerati. Osim rakije, znao je zabrazditi i zaboraviti gdje mu je kuća pa prileći pod tuđim krovom i u sa drugom ženom.
Nije se baka jadala,trpila je i nadala se da će doći k pameti jednog dana. No nije se spametio nikad. Otišao je orati nebeske njive, jednog tmurnog jutra.
Ljeti su kosci kosili livade, a djeca su donosila vodu sa bunara koscima i sakupljala crvene šumske jagode koje su padale na zemlju zajedno sa pokošenom travom. Na livadama je tada raslo razno bilje,koje je baka dobo poznavala, skupljala i sušila za čaj.
U srpnju se želo žito Muškarci su kosili a žene su sa srpom sakupljale u snopove i vezale ih. Snopove pšenice su tada sa kolima vozili kući gdje se pšenica vršila pomoću velike vršilice u kojoj se odvajalo zrna od klasa. Pšenicu bi tada skladištili u ambare, pa poslije nosili u mlin u vrećama.
Kad bi stigla jesen jabuke i krumpir bi spremala u trapove pod zemlju obloženu slamom. Brašno je čuvala u ambarima. Mirisne Kruške i dunje je slagala na ormarima, a pekmez i rakiju je smočnici držala pod ključem. Meso se sušilo na tavanu, a kupus kiselio u kacama.
Baka je rublje prala i iskuhavala u lukšji,a sapun je sama pravila. U trgovini ,koja je bila u drugom selu kupovalo se vrlo malo: cikorija i divka, sol,šećer,petrolej, šibice i duvan.
Obožavala sam domaći kruh koji je pekla u peći, a njegov miris se širio po cijelom dvorištu. Sjećam se i danas palenti, žganaca, bazlamača od kukuruznog brašna ,prove i police od krumpira.
Bilo je tu uvijek kiselog mlijeka i domaćeg pekmeza od šljiva koji se pekao na dvorištu u velikom kotlu.
Zimi , kad bi pao snijeg , vladala je velika hladnoća, pa sam uživala sjedeći pokraj peći s njom slušajući njene priče . Prostoriju je osvjetljavala mala lampa „petrolejka „ . Igra svjetla i sjene po zidovima stvarala je razne likove u mojoj dječjoj mašti .
Najavljujući hladnu noć , baka bi znala reći: Noćas će zeko tražiti svoju mamu.
U noći se čulo pucketanje vatre u peći i zviždanje hladnog vjetra u obližnjoj šumi. Ležala sam u debeloj perini i zamišljala sam tada zeku i njegovu mamu u snijegu koji škripi pod nogama.
A u jutro, djed bi osvanuo na pragu , otresajući snijeg sa kaputa . Skinuo šešir sa glave i pušku sa ramena. Lovinu je ostavljao vani. Često su to bili baš zeke za koje brinulo moje dječje srce. Nisam voljela to što mi je djed bio lovac.
Djedu sam izražavala želju da mi donese živog zeca, a on bi se šalio sa mnom pa mi govorio da odem u kupus i da ga tamo ulovim. Naravno da sam mu vjerovala i čučala u kupusu čekajući priliku da ga ulovim.
Božićno drvce je donosio djed iz šume, a baka ga kitila licitarskim ukrasima, crvenim jabukama, svilenim bombonima i orasima koje je bojala sa srebrnom bojom .
Na badnjak je bio običaj da domaćin donosi u kuću slamu i stavlja pod stol. Čekajući Božić djeca bi se zavlačila pod stol u slamu i igrala se. No ponoć nismo dočekali, već bi umorni zaspali.
Na Božić se uvijek jelo više i bolje nego obično. Dolazili bi i gosti iz sela. Malo bi popili pa se i raspričali. Te bi se priče odužile do kasno u noć.
Zima je bilo vrijeme kad bi se seljani skupljali i provodili zajedno večeri. Žene bi za stolom čijale perje, a muškarci pričali o svojim poslovima. Opet bi djeca imala priliku igrati se po kući,prisluškivati priče mladih cura i zadirkivati ih.
Ma koliko kuće bile male,u njima se znalo zateći i po dvadesetak ljudi koji su sjedili na klupama oko stola, na tronošcima pokraj peći,na kutiji za drva i sećiji.
Da je i moja baka bila nestašna ,saznala sam od nje same.
Jednom prilikom dok je još bila mlada cura, preskakivala je bor pokraj crkve ,natječući se sa seoskim dečkima. Ništa ne bi bilo da tom prilikom nije poderala novu „svetačnu „suknju.
Naravno to je bila velika šteta z a siromašnu seosku obitelj.
Preživjela je baka teška razdoblja u drugom svjetskom ratu, u gladi i neimaštini.
Doživjela je i lijepih trenutaka u svom životu. Pomagala je svakom kome god je mogla.
Nedavno sam kod njenog groba srela staru pogrbljenu ženu sa štapom koja mi je rekla da joj svake godine pali svijeću u znak zahvalnosti što joj je u životu pomagala. Da nije bilo nje , rekla je , ja bih danas bila gladna.
Za vrijeme rata 91, baka je ostala u svojoj kući i tako se našla u okupiranom djelu Hrvatske.
Ni onda nije odustala od svojih načela. Pomagala je i udomila u svojoj kući izbjegle ljude.
Ti ljudi su mi sami pričali kako su preživjeli zahvaljujući njoj.
Ona nije preživjela rat. Razboljela se od upale pluća. Pala je u krevet i nije se mogla više ustajati. S njom je bio sin koji ju je morao služiti. Nije željela da ju vlastiti sin presvlači i pere jer to njen duh nije mogao podnijeti. Isčupala je infuziju koju joj liječnik stavio i tako sama odlučila o svojoj smrti.
Na sprovod nisam mogla doći ,jer je bila na okupiranom djelu, ali uz pomoć UNPROFOR-a ipak sam uspjela otići na sat vremena i oprostiti se s njom.
Ona mi je bila sva podrška u mojem djetinjstvu i mladosti, jer sam kao dijete ostala bez roditelja.
Zauvijek će u mom srcu živjeti plemenita , vrijedna i hrabra žena sa sela.