U izravnom promatranju, nekog objekta izvan tijela, subjekt, naš utjelovljeni um, koristeći vanjska osjetila: oči, uši, nos i opip, spoznaje objekt.
Ta se vrsta spoznaje naziva prva intencija.
Pri procesu "prve intencije" se nesvjesno služimo onim dijelom svijesti koju je Damasio nazvao temeljna svijesti. To je spoznaja radnje koju izvodimo, ljepote zalaska sunca ili opojnog mirisa ruža u vrtu poslije ljetne kiše, ali u tom procesu sudjeluje i naše praktično znanje i iskustvo. Iskustvo nam omogućava usporedbu između novo nadgledanog i već ranije viđenog, spoznatog, zapamćenog.
U tom procesu spoznaje nastaju uvijek nove misaone slike koje pamtimo, slažemo u galeriju sjećanja i njima se dalje u životu nesvjesno služimo. Njima doživljavamo vrijeme u kojem nema našeg vremena, trenutak zabilježen u spoznaji kao informacija o našem stanju u trenutku izvođenja neke radnje. To vrijeme nije dio nas, nije doživljena dimenzija, nego konvenzionalno mjerene minute ili sekunde.
Kada subjekt, univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, svoju pozornost usmjeri prema samome sebi, to znači prema samom procesu spoznavanja postojanja u sebi samomom, više ne treba pomoć vanjskih osjetila i ostaje sam sa sobom unutar svoje samosvjesnosti.
Tada osjećaj procesom svog nastajanja, svojim trajanjem u nama, postaje objektom naše spoznaje, koja potiče razvoj samosjećajnosti.
Tako se zatvara kružni tijek osnovne pojavnosti u nama, tog čudesnog blaga u riznici života. Tu vrstu spoznaje nazivamo druga intencija ili proširena svijest.
Proširena svijest je viši stupanj intelektualne svijesti, samosvjesnost osjećaja koji se ne dijeli više na osjećaj prema nekome ili nećemu, osjećaj koji darujemo ili primamo i našu svijesnost toga osjećaja.
Osjećaj tada postaje naš svjesni doživljaj, treći, najviši stupanj spoznaje, po Damasiu autobiografska svijest, naš kreativni, stvaralački um.
Kada postanemo svijesni osjećaja u sebi tada spoznajemo i vrijeme kao dimenziju u kojoj osjećaj ima prošlost, sadašnjost i sanjanu budućnosti.
Kada to uspjemo osmisliti u sebi, ostvarujemo i postojanje u sadašnjem trenutku, osjećamo njegovu moć.
Proširena svijest, nije gledanje, mirisanje, slušanje, doticanje, ona je čista spoznaja osjećanja tog gledanog, mirisanog, slušanog, dotaknutog.
Antonio Damasio to stanje naše svijesti naziva prokletstvo na koje smo evolucijom osuđeni.
Taj oblik svijesti može stoga posjedovati samo umno biće, a on se ostvaruje umijećem razmišljanja o samome sebi.
Samosvjest je ono najintimnije što posjedujemo, jedino nedjeljivo od nas samih. Ona nastaje u nama vječnim titrajima energije koju dobijamo, na još neobjašnjiv način, prvim udahom pri porodu, energija koja nas u momentu rezanja pupčane vrpce, povezuje s univerzumom. Već samim rođenjem smo katapultirani u mikro i makro svijet, obdareni energijom svjesti koja se cijeli život u nama dalje razvija.
Makrosvijet, svakodnevica u kojoj odrastamo ima svoje fizikalne, moralne i etičke zakone. Njima smo izloženi samim rođenjem, s njima odrastamo i oni postaju dio nas.
Mi cijeli svoj život učimo i pamtimo, prihvaćamo nove teorije, služimo se objektima izraslim iz novonastajuće tehnologije. Danas je naš život skoro pa nezamisliv bez njih.
Mi smo naučili da je svijetlost na svom putu kroz vrijeme živućoj materiji udahnula dušu, mi gledamo kako trava raste, kako pupoljci postaju cvijetovi, mi osjećamo mirise proljeća, snagu vjetra i hladnoću zimskih dana.
Raznježimo se kada vidimo malu mačkicu, pomilujemo psa, divimo se ljepoti konja, uživamo u cvrkutu ptica, raznježimo se kada vidimo ples delfina.
Razmišljamo li mi pri tome da trava, cvijeće, životinje isto tako imaju dušu?
Razmišljamo li mi o suzama životinjskih majki kada im odvode djecu iz koljevke i prodaju na sajmu pohlepe?
Kakve tragove je ostavio u nama gledani film o maloj svinjici Baby, svinjici koja je shvatila da su njeni mama i tata pretvoreni u špek i šunku?
Vratimo se nama samima i našoj samosvijesti.
Mi jednostavno znamo da živimo pod uticajem gravitacije, ali ne razmišljamo pri tome koliko truda pri tome prolazi naše tijelo da bi se održalo u njoj.
Aspekt vremena u našim zemaljskim razmacima se ne osjeća kao što se osjeća u svemiru, ali mi prihvaćamo činjenicu da netko tko leti svemirskim brzinama stari polaganije od nas. Isto tako nam je u futurističkim filmovima normalna teleportacija čovjeka i tu prihvaćamo čovjekovo kvantno stanje ne razmišljajući o osobnom kvantnom stanju.
Oblici tog stanja su, naš mikrosvijet, naša svjest, naš utjelovljeni um, naš emocionalni um i na koncu naše misaono "ja".
Naša svijesna spoznaja, naš kreativni, stvaralački um, kao vrhunsko stanje svijesti, je metasvijet, most između mikro i makrosvijeta.
Ideokinetičke misaone slike, umjetničko djelo nastalo u našoj glavi, otvaraju nam čudesan svijet osobnih impresija. Iza koprene naših, ponekad zbrkanih, misli skriva se prava stvarnost svijesti.
Umjećem razmišljanja si objašnjavamo da univerzum uma nije skup doživljaja nego njihov međusobni odnos i stalni proces, spoznajemo da naše tijelo nije čvrsta materija nego neprestano treptanje životne energije.
Spoznaja postojanja tih procesa u nama samima je ona čudesna viša dimenzija svijesti, četvrta dimenzija, misaona dimenzija prostor- vrijeme.
Da bi došli do svjesne spoznaje osjećaja, posredstvom našeg utjelovljenog uma, moramo svojim mislima dozvoliti trajanje, da bi uistinu postali osjećanje osjećaja o kojima možemo razgovarati.
Tek kada uistinu spoznamo sebe same, osjetimo procese u sebi, kada osjetimo napor koji naše tijelo prolazi da bi nas održalo na životu, kada spoznamo da smo dio prirode, dio univerzuma, dio ove čudesne multidimenzionalne cjeline, koja ne poznaje sumu svojih djelova nego sebe samu, tek tada ćemo uistinu osjetiti treptaje svoje duše i osjetiti da i priroda ima dušu.
Znanost nam otvara velika vrata ka spoznaji duše univerzuma, ali da bi prestali biti samo pustolovi pred tim portama, trebali bi početi spoznavati svoju bit, to čudesno, najčudesnije djelo prirode.
Osjećam, dakle jesam, je definicija koja bi trebala postati temelj našeg dokazivanja da smo humani, duhovni, da smo čovjek, ali istovremeno i da smo samo mali djelić beskraja i vječnosti božjega sna.
Kako možemo osjećati osjećaje odbijajući priznati važnost tijela u našem ovozemaljskom životu?
Kako možemo uistinu osjećati bol životinja ako tjelesnu bol u sebi negiramo?
Kako možemo uživati u ljepotama prirode ako ne osjetimo nastajanje ljepote osjećaja u nama samima?
Tek kada osjećamo sebe kao cjelinu, možemo postati dio života, kada uistinu osjetimo svoje tijelo i boli koje ono podnosi našim nemarom, osjetit ćemo uistinu i boli koje svojim nemarom nanosimo prirodi.
Nije dovoljno biti vegetarijanac iz principa, nije dovoljno biti ljubitelj životinja na papiru i potpisivanjem peticija, nije dovoljno verbalno slijediti napisane filozofije, biti pristaša nekih mudrosti, nije dovoljno pisati o trećem oku ako ga uistinu ne osjetimo u sebi samima, nije dovoljno očekivati da će se promjene dogoditi ako ne počnemo te promjene osjećajući ih provoditi u nama samima.
Živjetu u trenutku, osjetiti njegovu oštricu, spoznati njegovo nastajanje u nama samima to znači uistinu prestati biti samo pustolov pred portama života.
Ovozemaljski život je wellnesshotel za naše tijelo i čistilište za našu dušu, to je kristalni dvorac u kojem jedno vrijeme trajemo, kristalni dvorac iz kojega jednog dana, oslobođeni prvoga grijeha, svijesni da željeni raj nosimo u sebi, krećemo u vječnost.