"Kristali su *šuteči učitelji*. Svojom šutnjom, uče nas i pronalaze naš pravi put, nas do nas samih. Ono što dobivamo od kristala, to se ne može ispričati! To se može samo osjetiti! "

J.W.Goethe

Jedna davna legenda o postanku Ametista kaže da je Baccusa, bog vina, slavlja, opijanja i veselja povrijedio neki smrtnik odbivši izraziti zahvalnost za opijenost koju mu je nudio.
Bjesan Baccus se zakleo da će se osvetiti svim smrtnicima koji ne uživaju u njegovim darovima vina i pijanstva.

Ne primjećujući bjes inače veseloga boga, ne osjećajući da na nju vreba opasnost prelijepa mlada djevojka Ametist lagano je koračala prema hramu u namjeri da po svojoj navici oda počast boginji Diani.

 

Kada je razjareni Baccus  zapazio da se klanja boginji lova i mjeseca umjesto da uživa u njegovom raskošnom slavlju, poslao je dva proždrljiva tigra da je ubiju. Opijen željom za osvetom zavalio se u svojoj uobičajenoj pozi sa peharom vina u ruci, kako bi tu predstavu u miru i zadovoljstvu promatrao.

Osjetivši opasnost Ametist je krikom pozvala Dianu. Kako bi je zaštitila od opakog Baccusovog gnjeva, Diana je pretvorila mladu smrtnicu u svjetlucav, čist, bijeli kamen, kvarc.

Ugledavši tu neizrecivu ljepotu, dirnut i sa žaljenjem, Baccus je shvatio okrutnost svoga djela i s tugom zaplakao. Suze su kapale u  pehar s vinom, a vino se prelijevalo po vrhu kamena. Bijeli kamen je upio boju vina i stvorio se kamen veličanstvene ljubičaste boje nazvan ametist.

Raskalašeni, ali u duši dobri bog, Baccus poželi ispraviti nepravdu učinjenu lijepoj Ametisti. Promatrajući kristalnu statuu djevojke podari ljubičastom kristalu moć djelovanja protiv alkohola i svake vrste ovisnosti i opijenosti.

 

 

 

Ametist se čisti pod mlazom hladne vode, a na suncu gubi snagu i boju. Diana, boginja lova i mjeseca ga još uvijek brani, zato se Ametist puni snagom u vrijeme punog mjeseca.

Kada sam plakala dok si ti slavio Baccusa
vjerovao si da su to kristali snova,
kada sam šutjela
vjerovao si da je sve rečeno,

gledao si me očima punim vina
i nisi mogao osjetiti
da u meni tuga spava
jer kada sam poljubcem
sakrivala lice
ti nisi mogao znati
da se valovi sreće na hridi tvoga opijenog srca
prelamaju u ljubičaste suze.

Otišla sam krijući suze, otišla sam bježeći od hladnoće njegova pogleda, otišla sam da bih dozvolila srcu da diše, a ostala sam prozirna i nedodirljiva u svojoj tuzi, slična Ametisti prije Baccusovih suza. Promatrala sam kako se sunce igra sa kristalima, tim promljenjivim suzama neba. Pri treptajima oka je svaki kristal mijenjao oblik, tirao nijansama boja, a uvijek je ostajao isti. 

Ametist je u svojoj istosti mjenjao boju, postajao toplina i lakoća postojanja, a ostajao je uvijek samo ljubav, avatar ljepote i dobrote duše.

Osjetih srcem ljepotu te igre svjetlosti i sjene i spoznah da se njeno zrcaljanje događa u meni, spoznah da je ljubičasta boja, boja moje duše, boja koja, u plesu duginog spektra, spektra duše svijeta, u ljubavnoj igri grije srca, brani ih od ledenih poljubaca iz sniježnoga dvorca.

Kristali su uvijek bili tu, puno, puno prije nas su iskrili plavom planetom, mjenjajući se voljom bogova mjenjali su boje dodavajući različite nijanse svom vjekovnomu spektru.

Ametist je izrastao iz kosmičke ljubavi i odašilja u svijet svoju ljubav i pretvara je u ljubičastu svijetlost vječne ljepote.

Bila je noć punog mjeseca, kristali duše zaiskriše srećom i zaplesaše sa srebrenastim tragom tog čudesnog vječnog nebeskog lutalice. To je uistinu ljubav pomislih i poželjeh postati violetni kristal ljubavi i promijeniti svijet, ljubavlju zaraziti ljudska srca sveta, pripremiti ih na zvjezdani let, da nikada ne osjete zločestih duša, hladni splet.

A onda spoznah da smo helixom naslijeđa žigosani, da svatko u duši nosi iskru zvijezde svojega rođenja, da neki u srcu kriju plavkastu hladnoću, a da drugi šire ljubičasti znamen, trepteću, goruću, blješteću ljepotu, života našeg najvredniji plamen tu, u toplini grudi, skrivenu ljubav i dobrotu.

Kada sretoh tvoj pogled, osjetih da srce ljudsko u srcu ljudskome dlanovima nježnim otaplja led, briše suze tuge, zalječuje bol, ubija samoću, ali nikada ne mjenja naslijeđa slijed.

Sjenka duše tvoje sjenci duše moje ljubičaste dragulje svoje mojim draguljima čini, iskricama sreće sve nesreće guši, srce srcem srce ljubi u duše sudbini.

 

Duša svijeta grli duše naše, kristalnim mostom vječnog postojanja premošćuje daljine, dodiruje ih ljubavnom snagom, svijetlosnim zagrljajem u srcu tamu gasi, ubija mržnje, rasplinjuje tuge i treperi vječno svojim kristalno- ljubičastim tragom.

Kristali se množe, blješti nebo naše dodirom ljepote, dok majka nad majkama kristalne suze na puteve duše naše lije da mi okupani srećom spoznamo vrijeme i osjetimo da kristali žive, da su uvijek isti i da nikada nisu ono što su bili prije.

 

 

Jednostavno ljubav izvire iz njihove ljepote i kristali naše duše, te treperave suze neba još se uvijek, kao u kaleidoskopu, u nama i oko nas neprestano množe.