Čekat ću te

I proći svu hladnoću vlastite zime,

Ne bi li te ponovo našla.

Dajem ti sve

I želim ti dati još više.

Predajem ti se sva

Da postaneš ušće ove rijeke

Da postaneš krv ovog tijela

I vatra u očima ovog djetinjeg lica.

Dajem ti svoje izmučene ruke,

Dajem ti ovo sunce

Izgužvano u mojoj kosi.

Dajem ti zaboravljene misli

I ove noge u vječnom bježanju

Od svoje ravnodušnosti.

Dajem ti se sva

Da postanem tvoj dah,

Tvoja krv i misli.

Tvoja utroba, tvoja bezdušnost

I nijeme usne.

Znam da ću umrijeti od samoće

Kao i ove riječi

Koje umiru na papiru,

A ti ćeš ostati vrt

Ograđen trnjem,

Vrata zazidana neprijateljski od mog pogleda

I mrtva želja

Koja još uvijek tiho otkucava u meni.

Iako je prošlo već toliko vremena?

Ali što je vrijeme?

Nema vremena u meni,

Jer ti si ga pretočio u vječnost,

Jer si tu u meni

I jučer i danas i sutra i zauvijek

Zarobljen u ove bolesničke misli

I ovaj suludi svijet

U kojem si okrunjen poljskim cvijećem

Kao prvi i jedini kraljević

Ovog mrtvog kraljevstva samoće.

Koliko li bijesa osjećam,

Koliko gorčine?

Zašto?

Kad zato uopće nema razloga,

Rekao bi moj otac.

E, kad bi samo znao

Sve ono što osjećam.

Kad bi samo povirio u moju unutrašnjost.

Plijesan se skupila za zidove duše,

Korov izrastao u cvijeću dobrote,

A mahovina na kori moje utrobe.

Osjećam se kao kutija

Koju su tako dobro zatvorili

Da je nikad više ne otvore

I da sva njene unutrašnjost

Ostane samo njena

I da ostane zauvijek prazna

Potpuno prazna za sebe.

I ono malo svijetla što je uspjela ukrasti

Nestalo je…

Vrijeme je da se otvorim

Razbijem brave s kojima me zabraviše

Oslobodim se

I tako gola odem da te napokon napustim

I opet s prtljagom straha

Proputujem čitavi svijet

Ne bi li se našla u iskonskom postojanju,

Ne bi li se ponovno našla na nekom drugom licu,

U nekoj drugoj sebi.

A jesam li spremna na te pothvate?

Ja,

Koja još uvijek nosim lice djevojčice

I spavam s lutkicama iz djetinjstva

Skrivena ispod svoje najdraže dekice.

Hoću li te ikad zaboraviti

Premda znam da jesi i da ćeš biti tu

I jučer i danas i sutra i zauvijek?

Tako želim srušiti ove zidove

Koji me okružuju

I prokopati svojim prstima

Prolaz do sunca.

Kako je čudna ova igra skrivača

Koju igram sa srećom

Kao da uvijek uspije pobjeći

Taman kad joj otkrijem skrovište.

Kako je glupo gledati brodove dok odlaze

I svaki put kao da s njima odlazim i ja.

Sad me više ništa ne može rastužiti,

Jer sam i ja otišla s brodovima,

A ovdje je ostalo dijete

Što prkosno je odlučilo pronaći sreću.

Ali gdje?

Kad su svi vrtovi ograđeni trnjem,

Kad makovi nisu procvali u žitu,

Kad je ova naša izmišljena ljubav

Samo loša gluma sreće.

Može li me išta više rastužiti?

Može li išta više ovog lošeg glumca

Naučiti njegovu pravu ulogu?