Kao i u ostalim dijelovima svijeta, tako je i u Hrvatskoj sve više neupitna tzv. «Sunčana joga». Broj praktikanata raste iz dana u dan, a sadržaj njihovih dnevnih ili višemjesečnih praktičnih iskustava ne prestaje potvrđivati opravdanost njenoga korištenja.

Ta - samo za potpune laike nova vrsta pomodnih aktivnosti - od mnogih prihvaćena s oduševljenjem a od drugih potpuno negirana, kao i sve u prirodi ima svoju pozitivnu i svoju negativnu komponentu. Obzirom se u stručnim časopisima i različitim Web-stranicama uglavnom o njoj govori s interesom ili superlativima, logičnom se nameće potreba progovoriti o njenom manje svijetlom aspektu.

Ova, posve uvjetno nazvana «negativnost», sadržana je u činjenici nekritičke glorifikacije bilo kog (pa i ovog) procesa, bez da se prethodno poznaje bit njegove strukture i procesnih koraka. Uvjet je to bez kojega se ni na kojem području saznavanja ne može, pa tako ni u ovome.

Rečenim se, dakako, ni u čemu ne pokušava umanjiti njen pozitivni aspekt, već težište ostaje sadržano u jednostavnoj potrebi razumijevanja ponuđenog. Tek nakon te faze postaje moguć, inače obavezan korak, osobnog upravljanja s procesom u kojemu se sudjeluje. Sve izvan toga najobičnija je stihija. Da se o mogućnosti (što se već i sada dade uočiti) različitih i često puta kontraproduktivnih tumačenja, ni ne govori.

Pod prethodnim uvjetom do sada počesto uopćavan konačni cilj, koji je sadržan u općem poboljšanju zdravstvenog stanja ili za mnoge intrigantnoj mogućnosti «konzumiranja svjetlosne energije umjesto hrane», svojom uskošću područja, prestat će biti negativno aspektiran.

Svjetlost, naime, jeste i može biti hrana. Tu niti do sada, za dio i ne tako velikih znalaca, nije bilo nekih poseban  problem.

Što je, međutim, bitno ne gubiti iz vida?

Svjetlost (pritom se isključivo misli na tzv. «široki sunčani spektar»), osim što «daje energiju» ljudskome polju i regulira cjelokupni kemizam njegovog fizičkog tijela, JESTE I TIJELO SAMO! Jeste i hrana, kao takva!

Kroz različite više dimenzijske energetske zatvorene ili otvorene funkcijsko-procesne sustave, svjetlost se u tom području očituje na mnogo više različitih načina negoli je ljudski um uopće u stanju pretpostaviti. Svojim (posve uvjetno nazvanim) «elektronskim efektom», svjetlost se jednako očituje kako u odnosima s ljudskim poljem, tako i u nespornom samoodnosnom mehanizmu. Ovo, drugo spomenuto, kroz svoju egzistencijalnu inačicu nazvanu svijest.

No, da bi se svjetlost razumjela u funkciji hrane, neophodno je barem periferno poznavati (uvjetno rečeno) „frekvencijsku skalu“ u kojoj je ona sa sviješću na jednoj, a materijalna egzistencija na drugoj strani.

Za materijalni aspekt postojanja, osnovna gradbena opeka je svima poznati atom. Sa svojoj jezgrom i elektronskim omotačem – još i više s neograničenošću mogućih odnosa već od te razine – temeljem je sveukupne, jednako tako nespoznatljive materijalističke ravni energetskih očitovanja.

U tako uspostavljenom okružju svjetlost je sadržana u spomenutom elektronskom omotaču, ali i u samoj jezgri.

Naime, ne tako davno otkriven i za mnoge još nepoznati podatak, ukazuje na činjenicu postojanja elektrona, ne samo u omotaču nego i u samoj neutronskoj strukturi atomske jezgre.

Da priča bude još interesantnija, za razliku od „običnih elektrona“ čija skakutanja iz jednog u drugi omotač imaju za posljedicu promjenu kemijskih elemenata iz jednog u drugi, ovi drugo spomenuti imaju sposobnost preskakanja iz dimenzije u dimenziju.  Iz područja materijalnog, u područje antimaterijalnog, recimo. Potom još i dalje. Izvan infinitivnih granica uspostavljenih sposobnošću ljudskoga uma da zamišlja i pretpostavlja. Možda, čak, do same razine „čiste svijesti“ i njene kreatorske sposobnosti.

Ipak, kako bilo da bilo, i u tako ograničenoj priči logičnim se nameće zaključak (za mnogobrojne duhovne putnike, ravan samospoznaji) da „cjelina nipošto ne može a ne manifestirati se u svakom od svojih dijelova“. Tako i u najmanjoj čestici materijalnog. U ljudskom osobnom polju, još mnogo mnogo više.

Slijedeći ovakav razvojni niz i uspostavljeno pravilo jedinstvenosti, nije potrebno mnogo do logične pretpostavke po kojoj taj „elektron lutalica“, u biti igra ulogu specifičnog „energetskog mosta“ između viših i nižih ravni Postojanja. A unutar uspostavljenog i notornog interakcijskog odnosa, zasigurno i „prenositelja“ jediničnih informacija s viših na one niže postavljene.

Tada on osim funkcije prijenosa „viših informacija“ - od ljudi počesto nazivanih „Božanskim duhom“, „Ljubavlju“, „vrhunskom koherencijom i još kojekako – u samoj biti tog grandioznog procesa ima i posebnu „interakcijsko- hranidbenu ulogu“. Jer ne bi se smjelo zaboraviti da je i u, većini poznatoj Einstein-ovoj krilatici o „energiji zarobljenoj u masi“, svjetlost proglašena „vezivnim tkivom za održanje energetskih stvari na okupu“. Našeg tijela, na primjer. Ili, pak, naše hrane, bez koje nam se čini da ne možemo.

U našem ljudskom, konkretnom primjeru, stoga je i čovjek kao potrošač po jednostavnoj logici postavljen na jednu, a Sunce, kao „izvor svjetlosti i svekolikog života“, potpuno opravdano, na drugu stranu dimenzijske vage.

I upravo tu leži stupica za nepažljive… za sve one koji su propustili uočiti činjenicu postojanja Svjetlosti kao jednog od osnovnih emanata Svijesti!?

Koliko god svojim širokim spektrom frekvencijskih obrazaca sunčeva svjetlost – makar je u posljednje vrijeme popularno i za mnoge probitačno misliti suprotno – djelovala na ljudski trodimenzionalni organizam isključivo pozitivistički, bio bi ozbiljan propust ovo podići na razinu generalnog pravila. Koliko god i sama DNK u svojoj strukturi sadržavala nadasve specifična energetska vlakna, i sama strukturirana od svjetlosti i njenih različitih frekvencijskih obrazaca, bilo bi više nego neozbiljno ispustiti iz vida kreativističku sposobnost te iste svijesti. Čovjeka samog, kao takvog, dakle.

Zaključak koji slijedi, opet ne može biti nego relativno jednostavan.

Koliko god sunčeva svjetlost, s osnova opće poznatog zakona „utjecaja višeg na niže“, odista djelovala pozitivno i kroz uvodno spomenutu tehniku donosila mnogima očekivane rezultate, ona to ne može Uvijek i kod Svih.

Ne bi se, naime, smjelo zaboraviti kako svaki viši frekvencijski obrazac (baš poput novopridošle bujice u usporenom muljevitom koritu zaspale rijeke) ima prvenstveni efekt ubrzavanja i promjene dotadašnjeg tijeka, tako i fotonski snopovi pristigli preko irisa našega oka, imaju istu sposobnost.

Za mnoge će ona značiti samo produbljenje uspostavljene neravnoteže i povišenje dosegnutog stupnja emotivne ili koje druge neugodnosti!?

Stoga, oprezno i polako!

Ponajmanje ne, paušalno odokativno određivanje interakcijskih odnosa sa sunčevom svjetlošću. Desetak sekundi dnevno, odista je maksimalna granica za naše neuronske žice, navikle na niskonaponski protok.

Stoga, ako se na bilo koji način i u bilo kojem obliku uoči bilo koji intenzitet neugode, neophodno je ozbiljno prikočiti i razmotriti situaciju!

Možda će kod nekih tada svjetlosno tijelo za prijem novih količina i napona svjetlosti trebati pripremiti kroz mnogo poznatiji i manje mističan proces. Poput onog da se promjeni ritam i sadržaj ishrane. Da se svjetlost prvo konzumira kroz hranidbeni dio lanca u kojemu je ona najviše zastupljena. Ili kojom, od još jednostavnijih molitveno-meditativnih tehnika.  

PS.

Koliko god sve dosad rečeno bilo dijelom i vlastitog iskustva, najmanje se usuđujem nuditi ga kao jedino ispravni model. On je mnogo više poziv na svu neophodnu i dužnu opreznost. Jer ne bi se smjelo zaboraviti, svjetlost je istovremeno i vatra.