Nikako nisam mogla shvatiti teoriju da vrijeme ne postoji. Kako ne postoji? Godine idu, broje se…

   Sjećam se vremenske trake. Ona pokazuje gdje se nalaziš u trenutku vremena – koliko si toga ostavio za sobom i koliko bi vremena još pred tobom moglo biti. Moglo, jer, naravno, nikad ne znaš kad te čeka kraj ovozemaljskog života. Zaskoči te. Odnese. I tko te što pita! Presuda bez prava žalbe. Tako mora biti.

   Dakle, vrijeme… pa kako da nema? Sat kaže da ga ima. Kalendar kaže da postoji. Um… potvrdno klima glavom. „Što ti pada na pamet? Naravno da vrijeme postoji!“ – tvrdi um… jer su on i vrijeme neraskidivo povezani… suradnici.

   Ta mi je teorija o bezvremenosti izazvala radoznalost, toliko upitnika u glavi da sam napokon dobila odgovor.

 

   „Zamislite Zemlju na kojoj nema ljudskog oblika života, naseljenu samo biljkama i životinjama. Bi li na njoj i dalje postojali prošlost i budućnost? Bismo li i dalje o vremenu mogli govoriti na nekakav smislen način? Pitanje: „Koje je doba?“ ili „Koji je danas datum?“ – kad bi imao tko postaviti – bila bi sasvim besmislena. Hrast ili orao zbunili bi se nad takvim pitanjima. „Koje je doba?“, pitali bi. „Pa sada je sadašnjost. Sadašnji trenutak. Što bi drugo moglo biti?“ E. Tolle

 

   Pošto nisam sklona povjerovati baš svemu što pročitam… odlučila sam to sama isprobati pa da vidim „drži li ta teorija vodu“.

   Usidrila sam se u sadašnjem trenutku promatrajući prirodu i moj omiljeni djelić – more. Samo sam bila tu, promatrala i na nekoliko (blaženih) trenutaka prestala misliti. Ono što sam doživjela ne može se opisati riječima. Činilo se kao da sam u nekakvom stanju transa, a u meni su se ispreplitali duboki osjećaji smirenosti i neke tihe radosti. Ljubav, ljepota, tišina i mir bili su svuda oko mene i osjećala sam kao da se „širim“ van granica tijela, tako nekako… ali, kao što sam već spomenula, nijedna od postojećih riječi ne može opisati taj osjećaj. Tako tajanstven, a tako poznat…

   Kad sam se ponovo „prizemljila“, funkcionirala sam „normalno“, ali sam u svom životu počela primjećivati sve više znakova, sve više smjernica i sve više darova.

   Vrijeme ne postoji! To su mi rekli nebo i more, drvo, ptica, cvijet… vrijeme ne postoji. Sve Jest tako kako jest i ne može biti drugačije. Vrijeme ne postoji…

 

   „Ništa se nikada ne događa u prošlosti, dogodilo se u Sadašnjem trenutku.

   Ništa se nikada neće dogoditi u budućnosti, dogodit će se u sadašnjem trenutku.

   Ono za što mislite da je prošlost uspomena je na prethodni Sadašnji trenutak pohranjena u mislima. Sjetite li se prošlosti, vi ponovo budite uspomenu – a to činite sada. Budućnost je zamišljen Sadašnji trenutak, projekcija uma. Kad budućnost dođe, ona dolazi kao Sadašnji trenutak – razmišljate li o budućnosti, to činite sada. Prošlost i budućnost očito nemaju vlastite stvarnosti. Upravo kao što Mjesec ne posjeduje vlastiti izvor svjetlosti, nego može samo odražavati svjetlost Sunca, tako da su prošlost i budućnost samo blijedi odrazi svjetlosti, moći i stvarnosti vječne sadašnjosti. Oni svoju stvarnost „posuđuju“ od Sadašnjeg trenutka.“ E. Tolle

 

   Mislite li i dalje da vrijeme postoji? Ja sada sigurno znam da ga nema. Prošlost i budućnost su izmišljotine uma… sjećanja i projekcije. O njima nam priča „glas u glavi“ – da, onaj koji prosuđuje, osuđuje, odobrava, negira, svađa se, pretpostavlja, kalkulira… Umorila sam se od tih razgovora u glavi: ja ću reći ovo, a on (ili ona) će reći ono… onda ću ja reći… onda će… beskonačne priče… Zvuči li vam poznato? Meni da!

   Vrijeme… tko nam ga je uopće nametnuo? Tko to procjenjuje koliko smo stari ili mladi? Kalendar? Vremenska traka? Kozmetičke tvrtke koje prodaju sredstva protiv bora? Um?

   A lijepo nam je Einstain rekao: „Sve je relativno!“ Pa, eto, zamislimo čovjeka od pedeset godina… Je li on star ili mlad? Ako ga stavite među djecu u vrtić, činit će se da je star. Ako ga, pak, promatrate u okruženju staračkog doma – on je mlad. Pa što je onda? Star ili mlad? Um voli davati pridjeve… star, mlad, dobar, loš, vrijedan, bezvrijedan… srce i duša ne… jer oni znaju… mi jednostavno Jesmo! Muškarci i žene. Ljudi! Oslobodimo se vremena. Godine, vrijeme… nisu vrijedni. Mi jesmo!

   Trljam oči… Budim li se iz sna? Da li je to buđenje trenutačno ili će trajati? Misli opet naviru. Riječi naviru. Emocije… Da li je ovo pravi put? Ne znam… ni je li… ni nije li… ali sad sam tu i trudim se da ne skrenem sa ceste niti da predugo stojim na mjestu… idem naprijed! Jer, kao što jedan komičar lijepo reče: „Ne valja dugo stajati ni na pravom putu. Nešto te može zgaziti!“

   Pojačavaju se zvukovi, mirisi, boje… Vi, koji putujete, sretno! Prošlost, budućnost, patnju i bol spakirajte u stari kofer i odbacite. Nepotrebna prtljaga… To vam neće trebati. Vrlo je malo putnika… ali krcajte se ako vam je stalo doći do odredišta zvanog Mir i radost. Karta vam je u džepu! Izvucite je! Pogledajte! Budite prisutni sada! Probajte! Nemate što izgubiti… osim patnje i boli nakupljene godinama, vremenom… umom.

   Da, teško je biti svijeća na vjetru, na kiši… ali budite… budite! Gorite! Možda se upali još koja svijeća u vašoj blizini. Plamtite! Blještite! Ne dajte se! Sretno!