Ogledanje u Ogledalu
Kao ljudska bića vječito smo u nekoj potrazi, jer unutar sebe osjećamo duboku razjedinjenost koju pokušavamo na razne načine ispuniti sadržajima kojima smo okruženo. Vječito nešto tražimo. Kada bi upitali bilo koga oko nas, niko ne bi znao što traži. Dobili bi mnoštvo odgovora na takvo pitanje, no niti jedna ne bi bio pravi, jer na kraju, što god da imamo i što god dao osvojimo na bilo koji način, ponovo postajemo neispunjeni. Sebe ne znamo, niti se vidimo, otud potreba da se tražimo kroz odnose, ljude, stvari. Otud potreba da skupljamo. A skupljamo sve što stignemo, od predmeta, ljudi, iskustava. Možda bu drugo ime za ljudsku rasu bilo Skupljači.
Skupljači su ljudi koji na sve moguće načine pokušavaju, sa predmetima, iskustvima, ljudima, znanjima, popuniti unutrašnju prazninu koju osjećaju unutar sebe. Svi smo skupljači na neki način, više ili manje. Dovoljno je zastati na trenutak i pogledati sobu u kojoj živimo. Samo se okrenite oko sebe. Koliko ma stvari koje su vam, stvarno, neophodne?
A koliko je stvari bez kojih možete živjeti, koje vam samo skupljaju prašinu?
Iznenađeni?
Mogao bih reči da je to normalno, kada bi riječ normalno bila dovoljno dobra za opisivanje trenutačnog stanja. No, mi ne znamo što znači "normalno". Ono što bi bolje opisalo tu situaciju u kojoj se nalazimo bilo bi svakodnevno.
Što je to normalno, a što je to svakodnevno?
Ako se do sada to niste zapitali, mislim da je vrijeme da malo pročešljamo i te dvije riječi i njihova značenja. Moraću na ovom sajtu dati dovoljno prostora u kojima ću pokušati dati vam opise riječi koje koristite bez pravog znanja što te riječi znače. Iako mi nije namjera orijentisati se na Precizan jezik, ali mišljenja sam da moramo definisati barem one riječi koje redovno koristimo u imenovanju a koje nemaju značenja koja smo im dali, već imaju sasvim drugačije značenje.
Precizan jezik označava imenovanje stvari, pojava, unutrašnjih u vanjskih iskustva, stanja, raspoloženja i slično, tačnim značenjem koje ono ima. Drugim riječima, ne možemo davati imena koja imaju neprecizno značenje, jer onog trenutka kada odlučimo da radimo na sebi s ciljom upoznavanja tog "sebe", moramo biti spremni prepoznavati stvari onakvima kakve one i jesu, a ne kakvim ih je naša neprecizna percepcija vidi i doživljava. Unutar Rada je od izuzetne važnosti da učimo biti jasni sami sebi, jer naša Iskrenost i Otvorenost ovisi o toj jasnoći i razumijevanju.
No da se vratim na "svakodnevno" i "normalno". U okruženu u kojem se nalazimo te riječi su zamjenile značenja. Ono što je svakodnevno počeli smo zvati normalnim i obrnuto. "Svakodnevno" je sve ono što nam se zbiva i što primjećujemo da se zbiva svima ostalima oko nas. Što znači da imamo svakodnevan život, svakodnevne obaveze, svakodnevne odnose, svakodnevne želje i potrebe i slično, ali to ne znači da je to i normalno. Unutar svakodnevnih obaveza, odnosa i ukratko života uspoređujući se jedni s drugima zbivanjima i životu koji imamo dali smo dodatak "normalno". Ta riječ "normalno" ima za svrhu opravdati naše aktivnosti, našu percepciju, naše odnose, emocije, misli i slično. S tom riječju mi smo se sakrili i ne dopuštamo kritičkoj svijesti da nam ukaže na stvari koje nemaju veze sa normalnim, ali zbog učestalog ponavljanja i zbog istog ponavljanja kod ostalih ljudi u našem okruženju mi smo riječ "normalno" sasvim normalno prihvatili. Između ostalog normalno je da od misli u glavi ne čujemo ništa drugo, kao što je normalno da se međusobno ne razumijemo. Normalno je da se ponekad i svađamo da bi kasnije utvrdili da je ta svađa započela zbog toga što jedni druge ne čujemo, ne razumijemo, što pričamo isti jezik sa sasvim drugačijim značenjem za svakog čovjeka ponaosob što je također normalno. Normalno je da vodimo ratove, kao odraz unutrašnjih ratova, normalno je da ubijamo dojučerašnje susjede da bi nakon nekoliko godina normalnog ubijanja ponovo živjeli zajedno i to sasvim normalno. Tako da se jednog dana, oni malo kritičniji, zapitaju što je to "normalno", a što je to "svakodnevno"? Većina riječi koje koristimo u svkodnevnom, da ne kažem normalnom, govoru opravdava naše stanje rascjepljenosti, udaljenosti od sebe i svijeta oko nas, opravdava našu potrebu za mentalnim zdravljem koje je već odavno izgubljeno, opravdava naš život koji liči na sve samo ne na ono što, normalno, podrazumijevamo pod životom.
Sada dolazimo do toga da riječi "normalno" i "svakodnevno" postaju riječi opravdanja, samosažaljenja, vrednovanja i slično u svrgu dubokog sna kojeg štitimo svim snagama u želji da normalno spavamo.
Normalno ne znači da je ono što svakodnevno proživljavamo normalno, to samo znači da smo zamjenili značenja i da se iza njih skrivamo jedni od drugih jer ne želimo priznati da nismo sposobni da se suočimo sa životom kakav jeste te smo u tu zamjenu ubacili mentalno-emotivne koncepte koji služe zaštiti nepsposobnosti i opravdanju iste.
Stvari oko nas koje skupljamo kao sakupljači služe tom "normalnom" bjegstvu od samih sebe. Okolina koja nas okružuje u vidu stvari i ljudi pokazuje nam naše stvarno unutrašnje stanje koje ni ne primjećujemo jer ne želimo da shvatimo da ogledalo ogleda nas takvim kakvi jesmo. Ono ne daje drugačiju sliku od one koja stoji ispred njega. Svijet zajedno sa ljudima i stvarima su ogledalo našeg unutrašnjeg stanja, i to ogledalo koje nema greške. U povratku to ogledalo daje nam potvrdu o našem unutrašnjem izgledu i mi ulazimo u vrzino kolo ogledanja, ali ne i razumijevanja. Kada nam se ne sviđa slika koju vidimo mi razbijemo ogledalo, umjesto da promjenimo unutrašnju stvarnost. Kad kojim slučajem, nepredvidivost situacije, očisti to ogledalo, slika koju u njemu vidimo nije nam ni malo prijatna, što naravno odmah popunimo onim što mislimo da nam fali. Novim partnerom, novom frizurom, novim stvarima, tj. sakupimo ono što bi nam trebalo izmjeniti unutrašnji osjećaj nepotpunosti i gađenja koje imamo prema sebi, metodom promjene stvari i ljudi oko nas.
Osnovna stvar koja nam fali jeste iskrenost, ne prema drugim, već prema sebi samima. No, riječi i značenja koja koristimo, iskrivljuju nam slike koje ogledalo odražava i mi prosto ne možemo da budemo iskreni i otvoreni jer ni ne znamo kako to izgleda. Ali smo zato sebi dodali razna imena koja služe prikrivanju odraza u ogledalu i samozaštiti subjekta koji je odavno mrtav, koji je postao leš koji hoda kao u filmovima o zombijima.
Kako život Sakupljača postaje pretrpan materijalnim stvarima polako dolazi do razočarenja koje osjećamo među stvarima koje smo sakupili, iako ne prepoznajemo da nisu stvari problematične, već značenja koja smo dali tim stvarima, ali čak ni to ne bi bilo toliko problematično kada bi shvatili potrebu za skupljanjem tih stvari. Tada, većina nas, ulazi u jednu posebnu oblast koju smo nazvali Spiritualnost. U njoj pronalazimo spas od materijalnosti koja nas je počela opterećivati. Opet smo promjenili vanjštinu, i sad već poznatim "sobom" ulazimo u tzv. novu oblast. Počinjemo tražiti spasenje, raj, spoznaje, ili što sve ne. Tada nastupa nova sfera ogledanja, novi ljudi, nova imenovanja, nova iskustva, ali kao što pretpostavljate, sakupljač je preživio. On počinje ponovo svoju igru sakupljanja. Ovaj put na terenu koji naizgled ne poznaje. Kažem "naizgled" jer to "naizgled" je samo naizgled i ništa više. Mogao bih reći da smo zamjenili i ogledalo, kada bi postojalo više ogledala, ali postoji samo jedno ogledalo, a to je naša stvarnost oko nas. No, mi smo promjenili odjeću, način izražavanja, ubacili smo nove ideje, nove izraze, novo okruženje, tj. ukratko, promjenili smo masku koju nosimo. Malo smo joj dodali novih djelića, stare izbacili i sada slika u ogledalu izgleda mnogo bolja. Drugim riječima staru masku smo skinuli i zamjenili novom. Besmisao koji smo u jednom trenutku osjetili sada je zamaskirano novom maskom i mi osjećamo duboki smisao za život, ljudskost, odnose itd. I naravno, to je "normalno". Jer je "normalno" da kada nismo zadovoljni onim što vidimo u ogledalo izmjenimo masku. Prije bih rekao da je to "svakodnevno", ali ne i normalno.