Dok sam koračala prema tebi

sustigla me noć…

toliko moćna

da je izbrisala

svaku trunčicu svjetlosti

iz mog vidokruga,

sakrila mi slova

na svim putokazima

što me k tebi vode

i zatražila od mene

da se vratim natrag.

Na raskršće.

I da krenem drugim putem.

 

Ostala sam na mjestu…

sleđena...

problijedjela…

i potpuno hladna…

samo su mi stopala bila topla…

od ljepljive krvi…

jer sam gazila

oštro kamenje i drače

da dođem do tebe…

Stala sam uz rub puta

i počela neutješno plakati…

Vrijeme nije stalo…

Noć nije nestala…

i ja sam se odlučila vratiti…

na osvijetljeno raskršće…

daleko od tebe…

i krenuti u nekom drugom smjeru…

a svaki,

baš svaki korak dalje

poput komadića oštrog stakla

zarezivao je moja stopala,

čitavo moje biće…

bolio…

jer nisam slijedila put srca…

jer mi je srce ostalo…

tamo daleko…

kod tebe.