Duša je sama u ledu… u toj noći što se polako provlači I zauzima svoje mjesto u kutu sobe, ostala sam između svjetova…hladno svjetlo me odvodi u tajnu beskonačnost nemira i u svilenu tamu svemira… zbrojila sam sve zvijezde na nebu i na dlanu ih složila da dobijem tvoje ime… kad bi se buđenje duše shvatilo kao lepršava radost, odavno bih već letjela prema plamenu svijeće spoznaje sebe… U auri su se boje promiješale, izmiješale i stvorile novi pastelni niz tako da solarni nagovještaj ne može poremetiti taj lijepi nesklad što još uvijek vlada u dubinama duše… I dalje je duša sama u ledu, a noć mekano spušta svoja krila i crta moj zamagljeni život… smaragdi spavaju u dubinama slova, zrak je neprirodno miran… ovo ljeto raskošno najavljuje ponoćna zvona sa obližnje crkve pričajući mi o glasu života i sjeni sna… Vidjela sam se, običnu i tihu, kako hodam između visokih trava i razmišljam što li mi se to događa u tajnim komorama srca… još me nisu stigle guste magle jeseni… još hodam čistom sudbinom, a kad na oltaru noći zapalim svijeću, u tom toplom jasnom svjetlu zaiskrit će tvoje prekrasne plave oči…. i kao čista sudbina odgovoriti na tajna pitanja o događajima u skrivenim dubinama srca…