Da bi proučavanje svjesti samospoznaje i emocionalnosti, bilo jasnije i prihvatljivije, potrebno je bolje upoznati granice ljudskih mogućnosti. Ljudska svjest je puno više od onoga što smo joj godinama pripisivali. Uključivanjem svjesti u proces spoznaje, stupamo u odnos sa sintropijskim snagama univerzuma i spoznajemo da je svjest o našoj emocionalnosti dio te energije, koju možemo nazvati našom osobnom dinamičnom ravnotežom s univerzumom.
Sunčana energija je osnovna energija koja tu ravnotežu uspostavlja. Naš planet prima sunčanu energiju i prerađenu je vraća natrag u atmosferu.Ta energija, s njenim sposobnostima održanja dinamičke ravnoteže u univerzumu, se naziva sintropija.
Entropija je stanje energije koje stvara kaos u univerzumu. Širenje sunčane topline bi bilo nezaustavljivo da priroda nije nastala održavanjem vječne ravnoteže među suprotnostima- contraria sund complementa, pa je tako uz entropiju stvorila i suprotni pol djelovanja, sintropiju.
Sintropija je stanje energije koje smatramo pokretačkom snagom cijelog života na našoj planeti, ona utječe na rast biljaka, koje životinje trebaju za održanje i na koncu ujedinjena postaje energijom za održanje čovjeka na kraju tog prirodnog lanca.
Naučnim ispitivanjem o nastajanj ljudske svjesti, došlo se do zaključka da mnogi ljudi, pa čak i djeca, imaju autentična doživljavanja te univerzalne energije, što potvrđuje njenu vjerodostojnost. Tek upozoreni da ona postoji, ispitanici su je počeli spoznavati kao toplinu, kao svjetlo, kao ugodu ili neugodu.
Autentičnost je u ovom slučaju, svjesno stanje spoznaje, koje obavezuje istinom. Istina je kao pojam, u svom značenju uvjek jednostavna, ali samo oni koji su prošli put samorazumjevanja i svjesno razmišljali o evoluciji svjesne spoznaje, mogu spoznati autentičnost njene energije i njenu pravu postojanost. Put istine je u ljudskoj evoluciji najrijeđe pređeni put.
Autentičnost je jasnoća postojanja u kojoj nesmije biti samoprevare, jer tek istinitost samoosjećaja, svjesno spoznavanje resursa osobne energije i horizonta njenih potencijala, te težnja njihovom aktualiziranju znači uistinu postojati.
Mnogi su na putu sazrijevanja potražili pomoć u istočnjačkim filozofijama, te metodama joge i meditacijama pokušali ostvariti jedinstvo s univerzumom. Tehnike kao Yoga u indijskoj filozofiji, Tai Chi u kineskoj ucrtavaju put ka spoznaji osjećanja energije kojom uspostavljamo dinamičku ravnotežu u sebi samome da bi je uspostavili s univerzumom.
Indijska filozofija iz koje su se razvile razne tehnike meditiranja, stavlja akt disanja u središte ljudskog postojanja i smatra ga njegovom bitnom vezom sa univerzumom.
Budući smo produkti zapadnjačke filozofije naš način mišljenja je redukcijsko- dualistički, u kojem odvajamo osobnu energiju od energije svijeta u kojem živimo, pa tako misaono negiramo funkciju spiralne dinamike, koja je osnova našeg postojanja.
Autentičnost spoznaje leži u tome da između energije univerzuma i naše životne energije nema razlike i da se one nadopunjuju na komplementaran način.
Sunce nebi tako dugo sjalo da nije stalno dobivalo impulse energije našeg postojanja. Energija je neuništiva, ona se samo transformira iz jednog oblika u drugi, pa tako ne može doći do autentične preobrazbe energije univerzuma, ako mi svjesno ne djelujemo na preobrazbu osobne energije.
Da bi to bilo još razumljivije možemo govoriti o našem imunom sistemu, koji je u stalnom sudjelovanju sa svijetom u kojem živimo. Energija imunog sustava, u stalnom sukobu s energijom univerzuma, ostvaruje dinamičnu ravnotežu i održava naš život. Teškoća svjesne spoznaje te energije je u njenoj nevidljivosti u njenoj nespoznatljivoj snazi, koja se na koncu koncentrira u još veću količinu energije, kemijskim procesima se odvaja od same energije dinamične ravnoteže, prelazi u još viši oblik i bdije nad njom, pa tako bdije i nad našim zdravljem.
Salutogeneza, teorija o nastajanju i održanju zdravlja, nam tumači i razjašnjava upravo taj neprekidni proces u našem tijelu.
Upotrebivši pojam spirala, naznačujemo postojanje dinamike koju povezujemo s kozmičkim snagama, s fraktalima kaosa. Fraktali kaosa su prirodne spiralne tvorevine dokazane i u strukturi našeg genetskog koda, te predstavljene kao dupli heliks DNA , a ista forma je pronađena u spiralnim galaksijama univerzuma.
Dinamika spiralnog gibanja je svojim titrajima, svojom mogućnosti rastezanja i zavijanja, vječnim međusobnim djelovanjem suprotnih polova, postala prihvatljivi oblik u objašnjavanju evolucije ljudske svijesne spoznaje.
Dianoetika, umijeće razmišljanja nam objašnjava da misao koja misli drugu misao se isto tako spiralno širi i razvija u razmišljanje pa tako postaje titrajima osobne energije koja samu sebe dalje inducira. Na taj način se, ljudska spoznaja kroz evoluciju, idukcijom same sebe, te međusobnim djelovanjem entropije i sintropije, širila i postajala kompleksnija.
Taj dinamički proces, koji je počeo sa spiralnim titrajima prije, otprilike, 100.000-a godina, je sam sebe inducirao u stalnoj interakciji sa titrajima energije univerzuma. To je naša stvarnost, u kojoj ljudska misao postaje sve dinamičnija i kompleksnija. Čovjek postaje svjestan te vječne energije koja ga neprestano potiče, koja mu daje podražaje za njen daljnji razvoj. Svjestan sebe, čovjek je spoznao i svoju pripadnost i svoje postojanje u univerzumu.
Homo cosmikus, svjestan svoje nedjeljivosti od univerzuma, se počeo sjedinjavati s njim, no da bi to i ostvario čovjek se prvo morao integrirati sa samim sobom.
Mi danas govorimo o međuljudskoj integraciji, o integraciji kultura zaboravljajući tu prvu i osnovnu među integracijama.
Homo integratus se prvo morao integrirati sa energijom svoje evolucije da bi se pokazala stvarna snaga ljudskog postojanja.Tek kada uspijemo ostvariti integraciju sa samim sobom, kada spoznamo vječnu spiralnu dinamiku iz koje izrasta naša unutarnja ravnoteža, postajemo inicijator za daljnu evoluciju ljudske spoznaje i tek tad ćemo biti u stanju ostvariti metainfiormacioni stupanj integracije svoje svjesti i svijeta u kojem živimo tj. dostići za ljudski razvoj najvažniju integralnu točku.
Oni koji istraživaju evoluciju ljudske emocionalnosti smatraju da postoji osam stupnjeva spiralnog razvoja svjesti, koji su ostali zabilježeni u memima, dobročudnim virusima u našem mozgu.
Prvi stupanj- Mem za preživljavanje, početak pred, otprilike, 100. 000 godina.
Radi ono što moraš, da bi preživio. Na tom stupnju razvoja još nema svjesnosti samoga sebe. Tu vladaju instinkti i navike, potrebni za održanje. Traženje hrane, vode, vatre, seksulani porivi i sigurnost od neprijatelja imaju na tom stupnju evolucije prioritet. Dolazi do organiziranja u čopore, a čovjek još uvijek živi samo od onoga što može pronaći u prirodi.
Drugi stupanj- Magični mem, početak pred,oko, 50.000 godina.
Susret sa magijom i duhovima uz čiju pomoć se organizira život. Na tom stupnju razvoja svijesnost se razvija do spoznaje kolektiva kojem pripada, spoznaje vođe plemena, spoznaje pripadnosti grupi, ali individualnosti još nema. Čovjek spoznaje mjesto i pamti događaje, svete objekte,slijedi rituale, cikluse vremena i običaje plemena.
Treći stupanj- Egocentrični mem, početak pred, oko, 10.000 godina.
Na tom stupnju razvoja dolazi do spoznaje sebe samoga i odluke ostani ono što jesi i radi ono što želiš. Spoznajom svijeta oko sebe dolazi do uviđanja opasnosti. Čovjek se u toj fazi razvoja svijesti oslobađa prisile plemena i počinje razvoj individualnosti. Očekuje pažnju i respekt, sposoban je dirigirati i komandirati akcijama. Još uvijek nema osjećaj neugode ili srama.
Četvrti stupanj- autoritativni mem, početak prije 5000 godina.
Počinje shvaćati da život ima smisao, smjer i razlog. Počinje se žrtvovati za pravdu i istinu, dolazi do nastajanja normi ponašanja. Nastajnjem pravnog sustava stvara se i stabinost svakodnevice i garancija za budućnost. Javlja se osjećaj krivnje.
Peti stupanj- mem za strategiju, početak prije 300 godina.
Čovjek razvija osobne interese, uči i upoznaje prirodne zakone, traži nova rješenja, manipulira prirodnim resursima, upoznaje riziko osobnog djelovanja.
Šesti stupanj- mem jednakosti, početak prije 150 godina.
Traži unutarnji mir i istražuje u zajedništvu dimenzije društva. Čovjekova duša mora biti oslobođena od pohlepe i raznih dotadašnjih dogmi. Međusobno pomaganje, solidarnost, međuljudska brižnost zamjenjuju hladni relitet prijašnjih stupnjeva.
Ljudska svijest se razvila do te mjere, da je mogao početi proces međuljudske integracije.
Sedmi stupanj- integracioni mem, početak prije 50. godina.
Čovjek počinje učiti živjeti punim životom sa obavezama i odgovornostima. Spoznaje život kao kaleidoskop prirodnih hijerarhija, sustava i oblika. Ljepota i ugoda njegove egsistencije dobija više vrijednosti od one samo materijalne. Spoznaje prirodnost kaosa i promjena koje iz njega proizlaze.
Osmi stupanj- holistički mem, početak prije 30 godina.
Čovjek spoznaje cjelovitost postojanja integracijom svoje i kozmičke svjesnosti. Svijet je jedan jedini dinamičan organizam sa kolektivnom dušom. Čovječji bitak je u isto vrijeme samostalan i dio te cjeline.
Ovaj osmi stupanj obavezuje na daljnju spoznaju sebe samoga, obavezuje da ponovo probudimo zatomljene potencijale kreativnosti, da djelujemo na daljnje poboljšanje pokreta, da postanemo aktivni dio spiralne dinamike svijesti o tijelu.
O atomarnim česticama i ljudima
Kažem atom, kažem prah, pa iako su oni besprijekorno sitni, iako nemaju glavu i mozak, ja znam da i oni imaju svoje tijelo, svoju dinamiku, svojstva, karakter i život. Nekad mi se čini pri samointegracionom procesu da im čujem glas i oni mi kažu, mi smo tu i mi smo takvi kakvi jesmo, ali mi smo dio tebe, mi te činimo, surađuj s nama jer mi smo tvoj život. Upotrebljavajući metafore iz fizike, možemo se integrirati sami sa sobom.
Sociologija to danas još ne priznaje, ona ne može pristati na činjenicu da je atomarna čestica jednopravna sa bićem kojem ona posvećuje svoje izučavanje.
Integracioni proces počinje na nivou ćelije, pa tu treba početi i spoznaja čovjeka kao socijalnog bića.
Čovjek je danas oboružan snagom slobodne volje pa ipak podliježe zakonima fizike. Sociološki gledano, ljudsko društvo nesmije biti banalizirano metaforama iz područja fizike, ali ne smije se zaboraviti da društvo čini čovjek koji je uvjet njegovog nastajanja i postojanja u svijetu, a taj čovjek podliježe tim zakonima.
Integracioni proces se nesmije zaustaviti niti u jednoj fazi svog nastajanja, ne smije se isključiti niti jedan faktor, da ne dođe do nastajanja kaosa, koji nekontroliran može dovesti do kolapsa procesa razvoja naše emocionalnosti.
Samopoimanjem ostvarujemo proces samointegracije koji nam otvara vrata stvarnog postojanja u univerzumu.
Samointegracija, kada jednom počnemo s njom, nije više teška, samo se čini takvom, jer se mi ne usuđujemo razmišljati o kvantnom svijetu, ne usuđujemo se upustiti u avanturu multidimenzionalnosti, spustiti se u dubinu Freudove sante leda, gdje je skrivena naša podsvjest i naša prava stvarnost.