ONA osjeti treptaje buđenja u sebi, buđenja u novom snu. Otvori oči. Stoji još uvijek na istoj litici. Miris novog sna se izmješa sa mirisom ljeta i ljepotom sunca. Na drugoj strani, u sjeni proteklih dana, vidje dječaka očiju boje sna. Njegovo lice bez osmjeha joj još jednom zaustavi dah. Između njih se, kao nepremostiva pučina, razlila tuga ukradenog vremena.

Ona pogleda u sunce i šapnu:

Sjeti se dječaće, sjeti se onoga dana kada si došao čela punog osmjeha i uzdrmao oklope moge vječne tuge.

Njegove oči zasjaše sjećanjem na trenutke sreće. Ona nastavi govoriti glasnije:

Sjeti se dječaće kako si zatvorio kapije na kojima su vrebali laskavi prodavači lažne ljepote zamotane u površnost postojanja.

Dječak očiju boje sna pogleda u nebo u isto ono sunce koje se ogledalo u njenim očima. Nepremostiva pučina među njima se uzburka. Njoj se pričini da daljina postaje veća, a vjetar koji je nosio njen glas sve snažniji.

Ona zajeca u vjetar:

Sjeti se dječaće. sjeti se onoga dana kada si došao očiju punih sunca i vidjeo moje, godinama skrivane, nesigurnosti.
Došao si očiju punih snova, a ništa nisi znao o meni, nisi znao da nosim masku sreće na licu iza koje se krila bezgranična tuga, nisi znao da je to samo krinka, koju si ti nježnim poljubcem skinuo i ugušio moje lažne osmjehe.

SJETI SE DJEČAĆE.........

Vjetar zaurla stihijom valova te čudesne vode koju je sudbina prosula među njima. Strahovi se pojačaše. Ona je pogledom tražila dječaka očiju boje sna. Uzburkane kapljice se pretvoriše u kristale kroz koje se samo nazirala razlomljena slika njene ljubavi. Riječ joj zastade u grlu. Urlanje vjetra zamjeni tišina, ubitačna tišina i ona koraknu u to veliko ništa.

Iznenada, kao u priči, nebo proplaka svijetlom ljepote i sunčana zraka se pretvari u kristalni most ka onoj strani velike vode.

Došla si s osmjehom u očima i buketom vjerovanja u rukama, buketom satkanim od skoro zaboravljenih snova, došla si hrabra i ubila strahove, došla si nježna šireći ljubav nad umornim srcem i naučila me da i ja ponovo vjerujem.