Djetinjstvo je bilo nezgodno i naporno – trebalo se nositi sa sobom, svojim vizijama, predskazanjima, osjećajima i u isto vrijeme funkcionirati na ovoj, «zemaljskoj» razini stvarnosti...

 

Osjetiti u sebi čaroliju i moći koje dolaze «s onoga svijeta», a ne znati što s njima, kako ih upotrijebiti u pravu i humanu svrhu... Kako se pomiriti sa samim sobom i prihvatiti taj dio osobnosti koji je čudan, nevjerojatan i koji te izdvaja iz okoline u vremenu odrastanja kada ti je naveća želja biti dio cjeline i biti prihvaćen...

 

Kada se mislima vraćam u to vrijeme, kao da gledam američke filmove o navijačicama i sportašima, a i čudacima koji su često predmet poruge i različitih smicalica... Ja sam bila jedna od tih čudaka – premirna, prepovučena, preosjetljiva... Iako zadirkivanja okoline nisu bila pretjerana (kao na filmu), osjećaj neprihvaćenosti i odbačenosti trajao je cijelo vrijeme...

 

Povremeno neki bljesak prijateljstva, neka pružena ruka, tek toliko da obriše moje uplakano dječje lice... No, bila sam zahvalna i na tome!

 

Obitelj koja je bila sklona nadnaravnom – djed šaman i majka koja je posebno jako osjećala duhovnu dimenziju, obilježili su moje djetinjstvo; kao i otac - sanjar, pjesnik, mornar čudnovatim morima sna...

 

Neprestano sam se lomila između okoline, društva i obitelji, nesvjesno u sebi osjećajući da pravi prijatelji i moja duhovna obitelj neće od mene očekivati da glumim ono što zapravo nisam, samo da bi se uklopila u okolinu koja me okružuje.

 

Jedan poseban i drag Anđeo cijelo vrijeme mi je šaptao na uho i vodio me mojim vrludavim stazicama - često teškim, tek ponekad blaženim...

 

Govorio mi je da sam voljeno Božje dijete, da moj život i put ima svoj smisao, da budem strpljiva u odrastanju i sačekam da mi se Tajna Duše otkrije... Taj unutarnji glas bio je jači i moćniji od svih vanjskih i na kraju je odnio pobjedu...

 

Dugo, dugo godina osjećala sam podsmješljive poglede i omalovažavanja iza leđa (što zapravo i nije čudno – ljudi se boje nepoznatog i onostranog, svega što ne razumiju). Često su me šaljivo znali nazivati gatarom, ponekad vješticom, ali vremenom sam se navikla živjeti s time... Moje srce je slijedilo šapat moga Anđela - pod njegovim blagoslovom, zaštitom i vodstvom... Svijet je išao za svojim snovima i nadama, a ja za svojim...

 

Danas to vrijeme gledam kao vrijeme kušnje - ispitivanje ustrajnosti i odlučnosti koračanja putem duhovnosti, pomaganja drugima, putem Anđela i putem vlastite Duše...

 

Sve što je prošlo, ostaje u prošlosti, a sadašnjost je blagoslovljena mnogim darovima Duha...

 

Čudili su se, smješkali, gurkali, a onda nakon 20-30 godina naviknuli na mene – takvu čudnu... Neki su nevjerni Tome zatražili moju pomoć, a nakon toga, naši su se životi i odnosi sasvim promijenili u duhovnom i prijateljskom smislu... Neki me i dalje ne razumiju, ali prihvaćaju moj način života... Sve je u redu dok poštujemo izbore onih drugih – bez obzira kako to nama izgledalo....

 

Trebalo je puno vremena, godina, učenja, duhovnih lekcija i nesporazuma da od neprihvaćene, prezrene vještice postanem «Anđeo», ali - SVE SE ISPLATILO!